02 November 2006

Trči, Bambi, trči


High Heel Race, Washington DC

U jednoj stvari mogu komotno da se složim sa Michaelom Moorom: Amerika je odlično razvila kulturu straha. Rusi su posle II svetskog rata četiri decenije glumili atomsku baba rogu, ali se sa raspadom SSSR morala smisliti neka druga pretnja. Bliski istok? Hmmm, može. Ako nisu zli stranci onda je već neka egoztična bolest, virus, vanzemaljci... Anything goes, sve dok se narod drži u fino odmerenom stanju straha. Sa malo smisla za humor Halloween bi mogao biti proizveden u glavni nacionalni praznik, a Capitol Hill u centar zle imperije za širenje strave (ovde se smisao za humor zagubio). Američka prestonica se ove godine ispostavila kao odličan izbor za Noć Veštica iz jednog sasvim drugog razloga, jubilarni "High Heel Race", u narodu poznatiji i kao "Drag Race". Počelo je pre tačno dvadeset godina kada je drag ekipa iz gay bara "JR's" i iz dosade rešila da održi trke u 17-toj ulici i tako obeleži Halloween. Cika, vriska, poispadale gumene sise i slomljene štikle su se ispostavile kao nešto što obećava da će da postane tradicija. Od tada se svake godine na sedam dana pre Halloween-a pola grada sjati u 17-toj (između Church i R ulice) da gleda trke.



Utorak veče, dosta hladnjikavo, šetamo se lagano neobično mirnom 18-tom ulicom. Prolazimo pored stambene zgrade koja se zove The Belgrade (od Srbije čovek ne može da pobegne pa makar na kraj sveta zapucao) i skrećemo u 17th. U daljini se vidi masa ljudi i light show od rotacionih svetala na policijskim kolima. Kad smo već kod jeze, mene sve ovo podseća na "pots 'n' pans" dane u Kolarčevoj. Stižemo do kraja koji potpada pod Dupont Circle, središte gay života u Washingtonu. Policije baš i nema toliko koliko se činilo iz daleka, a publika prilično šarena i opuštena. Mlade mame guraju kolica sa bebama, parovi (gay, straight i ini) traže dobru poziciju za gledanje sa trotoara, tri starije gospođe se popele na žardinjere da bolje vide, nekolicina rešila da napravi generalnu probu kostima za nastupajući Halloween night, a na samom putu parada pred početak trke. Drag queens i red carpet kultura: navežbani manekenski hod, holivudsko poziranje, slanje poljubaca i pentranje na policijska kola. Izbor se kreće od malobrojnih amatera koji su navukli sestrinu periku, pa do "ženstvenije od pravih žena" profesionalaca. Počinje skandiranje: "High!" jedna strana ulice, "Heels!" druga. Napetost lagano raste, a natjecateljke zauzimaju svoje pozicije na crti uglavnom po principu "Move your ass, bitch!" Većina ih je obučena tako da jedva može da hoda, a kamoli da trči, ali hej, važno je učestvovati. Dat je signal za start i vrišteći glittery talas je pokuljao. Entuzijasti su se brzim trkom (da, da, na visokim štiklama) neverovatnom brzinom probili na čelo, ostatak se trudio da zadrži svoj outfit ucelo, a šaljivdžijnice su se laganim korakom otpozdravljajući publiku prošetale do cilja. Kako je staza duga samo dva bloka, trka se završila posle pola minuta. I imamo pobednicu: Ron Brown iz Washingtona u Dorothy kostimu. U tradiciji bizarnih drag imena (i sa finom morbidnom konotacijom) učinilo mi se da je ovo preuzeto od pokojnog ministra za trgovinu za vreme Klintonove administracije. Isti je poginuo u avionskoj nesreći u Hrvatskoj (neki kažu ubijen jer je hteo da cinka Bila za korupciju). Blicevi sevaju, a kandidat za gradonačelnika Washingtona, Adrian M. Fenty dodeljuje high heel pehar.



Konopac između publike i trkačica pada i prava zabava tek počinje uz minglovanje sa zvezdama večeri. Za početak su najjače gravitaciono polje formirale tri candy girls sa velikim reklamama u frizurama. Tip do mene daje instrukcije preko telefona: "Hey, over here, I'm between Skittles and Pez". Po ne baš toploj noći pokazuju se butine, tegle veliki našminkani osmesi i trće gumeni atributi. Bez obzira na trčanje, sve dame izgledaju savršeno upakovano kao da su sada iz šminkernice izašle. Šta ti je dvadesetogodišnje iskustvo. Vremešnije Las Vegas kol gerle mišićavih ruku i odlično odrađenih kostima sa druge strane ulice poziraju fotografima. Fanta girls po ovoj prohladnoj noći pokazuju noge na kojima bi i Endži Dikinson pozavidela. Opštenarodni, ali pristojni krkljanac, pa se za pravim biserima mora malo više tragati. Tako nailazimo na Miss Baghdad i Miss Tikrit sa kompletnom muslimanskom odorom. Visoki Japanac u sjajnom androginom gejša izdanju. Kako sam je prevideo ne znam, ali odjednom se ukazala Marija Antonaeta od dva metra i bar sto dvadeset kila (bez kostima). Divine se verovatno smeši sa nekih poliesterskih nebesa na kombinaciju francuske perike, obrva na pola čela, pozamašnog podvaljka, 80s haljine i glitter platformi.



Posle jedno sat vremena policijaci su ljubazno zamolili masu da se raziđe i mi stajemo u red za ulazak u "JR's". Vlasnik bara priča kako je organizacija trka i posle dvadeset godina dosta veliki problem. Lokali smešteni u 17-toj ulici pozivaju volontere, skupljaju pare za obezbeđenje, a nešto viška i zarade od prodaje pića. Iako događaj okuplja veliki broj posetilaca grad ne izdvaja nikakva sredstva, a LGBT organizacije koje sve više liče na mega korporacije očigledno ne smatraju ovo dovoljno ozbiljnim u borbi za ljudska prava. Meni se ova vesela i dobro raspoložena gomila čini dragocenijim od napirlitanih večera Human Rights Association-a ili Jima McGreevya, bivšeg guvernera New Jerseya koji unovčava svoje outovanje kroz "Confession" memoare. Retka prilika da na jednom mestu sretnete sve dugine boje dobro promešane, a ne razgraničene kao na zastavi.



U baru je neuobičajena gužva za utorak, dekor za Halloween je već postavljen, a iznad šanka su postavljene plastične R.I.P. ploče sa imenima umrlih prijatelja. Sa zvučnika dopire "We Are Family" (nema lepšeg mesta do opšteg). Prilazi nam enormna plava perika koja uokvirava prilično lepo žensko lice. "Hi, I'm Queen Bambi". Bambi se zove Philip, ima 41 godinu i grafički je dizajner. Vadi mi vozačku dozvolu, a na njemu lice koje nikako ne mogu da nalepim na ono što je trenutno do mene. Priča kako se ovim bavi od kako mu je tata priznao da stvarno dobro izgleda kao curica. Na kostim se troši dosta para i prilično inovativnosti. Kaže da nije transvestit nego naprosto izgleda dobro u ženskoj odeći. Što jes' jes' i eto prilike za ekskluzivnu foto sesiju. "Honey, move that cigarette, you're gonna burn my hair". Verovali ili ne u Washingtonu zabrana pušenja u barovima stupa na snagu tek od Nove godine. Bambi je odjezdio dalje u osvajanje. "Missy, you'd better send me these photos". Sure, sweatheart. Malo stariji par se sprema kući "These shoes are killing me and I gotta work tomorrow". U jednom trenutku osetih da se neko posvetio preispitivanju mog zadnjeg trapa. Promašio bih ga da nisam spustio pogled. "Haj, aj em Romi... ju vont drink?" Ok, vreme je da krenemo.



Krenuli smo kući, a prijatelj mi priča za jednog njegovog kolegu transseksualca iz Mineapolisa. Čovek je radio u banci i pojavljivao se malo kao žena malo kao muškarac, kako mu dune. Uprava mu reče da oni nemaju ništa protiv nego da mora da se odluči. Mušterije su se totalno zbunile. Da doprinesem konverzaciji spominjem bizarni sprski ekvivalent. "Čitam na vestima da su se srpski studenti sa Kosova obukli u ženske albanske nošnje". Philipa sam sreo posle dva dana u "civilu". Prosedi tip sa naočarima, ne bih ga ni prepoznao da mi nije prišao. Za Halloween je pobedio u "JR's" kao "daddy's little girl". Čitava stvar me podsetila na završni monolog jednog drag queen-a iz "Paris is Burning". Ceo život sanjaš da postaneš zvezda i da ostaviš neki trag. Da te ljudi upamte. A onda shvatiš da je važnije da se dobro provedeš.
Više nego dovoljno.

soundtrack: "Sweet Transvestite" - Tim Curry
Rocky Horror Picture Show OST

Don't get strung out by the way that I look,
Don't judge a book by its cover
I'm not much of a man by the light of day,
But by night I'm one hell of a lover
I'm just a Sweet Transvestite from Transexual, Transylvania.




"Amphigorey Again" - Edward Gorey

Edward Gorey je bio američki ilustrator i pisac poznat po svojim "macabre" radovima nalik Goyi ili Beardsleyu. Sjajan crno-beli crtež pustih usamljenih predela i viktorijanskih enterijera nastanjenih bolešljivim likovima. Tokom svoje karijere objavio je stotinak knjižica za koje je radio i tekst i crtež. Često je ilustrovao i tuđe knjige: Stockerovog "Draculu" ili " Old Possum's Book of Practical Cats" od T. S. Eliota. Ljubitelj baleta, sapunskih opera i veliki pop-cultural junkie, živeo je sam u New Yorku sa gomilom mačaka. Dobio je Tony-a za postavku "Drakule" na Broadwayu, a njegov vizuelni jezik i duh su izvršili veliki uticaj na pojedine savremene umetnike kao što su Trent Raznor ili Tim Burton. Aseksualni čudak koji nikada nije hteo da se deklariše ni po kojem pitanju (pisac-ilustrator, gay-straight ...). "Aphygorey again" je najnovija kolekcija njegovih ranije objavljenih radova poput "Figbash Acrobat", "The Ghastly Baby" i nekih neobjavljenih kao što je "The Izzard Book". Prava uživancija u "american gothic"-u, mračnom kempu i lepoti nesvakodnevice.

www.goreyography.com


Something to Scream About (documentary)

Halloween je prilika i da nas televizija zaspe sa što više filmske krvi. U poplavi bisera žanra HBO je prikazao dokumentarac " Something to Scream About" režisera Jason Paul Colluma. Devet glumica iz ere B horor filmova 70-tih i 80-tih, poznatijih kao "scream queens" pričaju svoju priču. Neke pokazuju ozbiljnu glumačku ambiciju, ali nikako da stignu do prave uloge. Druge nalaze izlaz u drugačijem i isplativijem žanru (koliko vam treba da pogodite u kojem?). A sve poznate po chilling vrištanju. Setite se samo "pravog" vriska Nancy Allen u De Palminom "Blow Out". Među njima je i i čuvena Barbra iz "Night of the Living Dead", Judith O'Dea, sada već vremešna dama koja se priseća stvaranja kultnog dela. Lilith Stabs mi liči na Helenu Bonham-Carter, ali sa nešto siromašnijom karijerom i zgodnijim nogama. Armije napaljenih tinejdžera joj i dalje zasipaju inbox. Dostojna posveta onima koje nisu uspele da postanu Jammie Lee-Curtis (uključujući i mamu Janet), Jennifer Love Hewitt ili Sarah Michelle Gellar. "You could call it "scream queens" but let's face it: We are low... budget... actresses."


privatna galerija >>>


zvori dodatnih fotografija:
trkačice, Fenty i Ron - www.joetresh.com
Edward Gorey - www.amazon.com www.goreyography.com
Something to Scream About - www.filmmonthly.com

08 October 2006

Marta ima tehnikolor oči


Martha's Vineyard, Massachusetts

Sa zvučnika dopire wall of sound u formi "I got a cat scratch engine takes me on the road; Wheels get rolling back to the world I know; Takes me just as far as I can go... On the road, Under a sky, Coast to coast" (Jesus and Mary Chain - "Coast to Coast"). Zamišljam da sam na backbone route od istočne do zapadne obale. Kabriolet, vetar, nepregledna pustara i death wish poput onog "Let's do it, Thelma". Taman sam se lepo (i spektakularno) sjurio niz liticu, a oko mene u stvari Baltimore. Lepo, zeleno, mnogo širok put broj 95 koji vodi do Filadelfije, a odatle dalje do zagađenog New Jerseya i Veeeeelike Jabuke. Koliko je zapravo ogroman Njujork shvatite tek kada probate da prođete kroz isti na putu za negde drugde. Trajalo je satima. Pa onda jug Nove Engleske, Providence, pa Cape Cod i tu više nema dalje. Falmouth, kraj puta, ukrcavamo se na trajekt za Martha's Vineyard.



Ostrvo Martha's Vineyard mi je od ranije bilo poznato tek kao mesto gde živi Molderova mama. Nekakva koliba u šumi i Pušač koji vreba iz žbunja. Nisam imao pojma da tu ima neke vode. A u pitanju je zapravo jedno od američkih posh odmarališta na kojem su svojevremno letovali Kenedijevi. Isti su doprineli i ozloglašenosti ostrva: saobraćajka senatora Edwarda Kennedya u kojem je stradala njegova saputnica; JFK junior je poginuo u avionskoj nesreći na obali Martinih Vinograda. Jacky O je zadržala svoju kuću na istom ostrvu do svoje smrti. Na ostrvu su letovali i Klintonovi, John Belushi je tamo sahranjen, a viđan je i Evan Dando. Pre polaska sam pročitao u New Yorkeru da je na Martha's Vineyard hit ove godine lomljenje skočnih zglobova (!), a negde sam iskopao i podatak da imaju natprosečan broj gluvonemih (!!!). Dakle očekujem freak show: svi furaju u kolicima i mašu rukama.



Ovde smo u poseti starijem bratu moga prijatelja i njegovoj porodici. On je urednik u izdavačkoj kući, a supruga je bivša operska pevačica (sada full-time mama) i shodno tome jedna velika teta. Deca: desetogodišnji evil twins (muški), ćerka na pragu tinejdžerske kataklizme i jedan četvorogodišnji (na putu da bude ženski) kerubim sa trozubcem. Hodajuća porodična drama i prilika da se upoznam sa family values kao i ostalim čarima američkog duha zajedništva. Neka mi je bog (u kojeg ne verujem) u pomoći. Kad smo već kod boga, Martha's Vineyard je bila jedna od prvih naseobina uspešno preobraćena u Protestantizam, a Oak Bluffs (mesto u kojem smo odseli) je nekadašnja metodistička komuna. Čitavo to nasleđe je u mnogome odredilo i socijalni duh i fizičku strukturu.



Urbanizam ovog mesta se sastoji u grupama kuća poređanih u krug oko zajedničkog dvorišta (tabernakla). U centru Oak Bluffsa je najveći tabernakl sa velikim natkrivenim auditorijumom i propovedaonicom, iliti crkva na otvorenom. Kad nema propovedi na bini uz citate iz Biblije stoji i veliki natpis "No food, no drinks, no smoking, thank you" (no fun?). U prethodnoj epizodi sam se žalio kako mi je sve sivo, a sada se srećem sa nečim što bih najpribližnije nazvao ginger-bread gothic. Sve kućice su u "Ivica i Marica" fazonu, uniformne po obliku, drvene sa rezbarenim ornamentima (koji su meni najviše ličili na rusinske) i sve različito ofarbane u veoma živahne boje. Stvar je ponosa izabrati kombinaciju boja koju niko u kraju nema. Ovde se izgleda pre početka krečenja ide na pričešće LSD-jem kao u filmu "Tommy" (sa sve sveštenikom u MM drag-u). Kombinacije se sastoje uglavnom od dve-tri boje ali takvog kvaliteta da imate osećaj da ste progutali nešto mnogo jako. Ako se izgubite uglavnom dobijete smernice tipa: "Idite do one zelene sa belim prugama, skrenite desno do ljubičasto-pink i pravo do...".



Sve je to zapravo veoma slatko i pitoreskno, ali kućice su u svojim enklavama mnogo blizu jedna drugoj i sve gledaju jedna na drugu. Može sasvim lepo da se viri u nečije kupatilo, a komšija koji sedi na svom tremu kao da vam sedi u krilu. Gubeći se u šetnji po psihodeličnoj zemlji čuda u susret mi prilazi nepoznata sredovečna žena širokog osmeha na licu sa: "Hello, how are you today?" A? Uspeo sam samo nešto da promuljam, a preko lica mi velikim slovima ispisano "Do I know you?" Posle još nekoliko lica sa prozak-osmehom i srdačnim pozdravom počeo sam da zamišljam Carpenter-like scenu kako svi noću hipnotisani izlaze i zure mi u prozor. "Pa, to je samo tipična američka srdačnost". Valjda. Sledećeg jutra pomalo musav, u majici sa problematičnim printom i u potrazi za kafom, sa dosta truda teglim osmeh i upućujem "Hello" susedima. Ovi me bledo gledaju. Hmmm, mora da ne radim nešto dobro.


Odlazimo nas osmoro na Gay Head plažu. Ne nije gej plaža. Ne znam kakvo je to ime, valjda "Vesela glava"? Napakovani kao da ćemo da ostanemo bar mesec dana, pošto su plaže oslobođene bilo kakvog drugog sadržaja osim vode, peska i sunca. Porodice sa svojim tovarima potrepština i mini dramama razbacane po plaži. Ako se zanemare galebovi koji kidišu na sve jestivo, pa makar bilo i u vašim ustima ili "Moooooom, where're my flippers ?!", ovo je sasvim fino mesto za odmor. Prilično mirna voda, plićak, prijatan povetarac, svetionik u daljini... U jednom trenutku mi saopšte da je Spilberg ovde snimao "Jaws". Jel? E, samo mi je to trebalo. Masa je u euforiji odjednom krenula da se okuplja oko nečega u vodi. Ne, nije isplivalo polupojedeno telo. Samo foka. Živa.



Efikasan i veoma prijatan način da obiđete ostrvo je vožnja biciklom. Fino sređene staze, blago valoviti predeo, ušuškane kućice, nema gužve... milina. Tisbury je još jedan od gradića koji kao glavnu atrakciju ima Carly Simon. Sećate se "Nobody Does it Better" iz 007 "The Spy Who Loved Me"? E to je ona. Žena ima radnju "Midnight Farm" u kojoj prodaje nameštaj, knjige, suvenire, svoje diskove i povremeno drži kocerte. Ljudi stoje međ' sofama i lampama, a ona peva ispred antikvarnog ormana. Na obali je sunset spot gde se ljudi redovno okupljaju da gledaju, ruku na srce stvarno spektakularan, zalazak sunca. U obližnjoj poslastičarnici pored ostalih domaćih specijaliteta možete kupiti i saltwater taffy. Nije napravljena od morske vode, u pitanju je samo obična karamela. Slatkiši svakako nisu najbolji koje sam u životu probao (turski su apsolutno neprevaziđeni). Jedan od glavnih simbola Martinih Vinograda je crni pas koji poreklo vodi od nekadašnjeg čuvenog restorana Black Dog. Profil crnog labradora se može naći na svoj silesiji suvenira, a majice su glavna fora. Da svi znaju gde ste letovali. Jedna od radnji se isključivo bavi black dog sprdnjom: dva psa koja se pare, pas koji kaka... Pored black dog-a tu je i čuveni "Flying Horses Carousel", najstariji ringišpil u Americi. Najstarije mora biti i najatraktivnije, pa makar to bio i ringišpil. Ovde negde utrčava povampireni Sloba: "Izgradićemo mi i lepše i starije...".



A ko je uopšte Marta? Prva Marta koja mi pada na pamet je iz Olbijevog komada "Who's afraid of Virginia Wolf?". Sumnjam da je ona. Možda je Martha Washington, prva prva dama USA? Neki mi kažu da se ne zna tačno ko je bila Marta. Drugi tvrde da je to bila tašta osnivača naseobine. Ali ima jedna koja bi svakako zaslužila da se ovo mesto zove po njoj. Kraljica savršenog američkog doma, zašećerenih porodičnih vrednosti i varanja na berzi. Martha Stewart.

soundtrack: "Beautiful People", Marilyn Manson



"Haunted" - Chuck Palahniuk

"Haunted" je najnovije literarno čedo Chuck fightclub Palahniuka. Grupa od 18 wannabee pisaca se okuplja u napuštenoj kući u nastojanju da isprodukuju svoje literarno čedo. Najbolje, onako iz stomaka. U pitanju je mešavina "haunted house" stereotipa, reality show (Big Brother?) socijalne perverzije i Palahniukove potrebe da kopa po debelom crevu Amerike. New age loonies, paranoja, hipohondrija, family values, suspreguti seksualni nagon koji pišti kroz najčudnije ventile i večita potreba da se proda sopstveni život kao blockbuster scenario. Na kraju knjige autor sa ponosom priča svoja putešestvija sa čitalačkih sesija priče "Guts" iz ove knjige, gde se svaki put bar nekoliko posetilaca onesvešćivalo, pa osvešćivalo u barici sopstvenog izbljuvka. Moram priznati priča je odlična za držanje dijete. Welcome to Americana Cloaca Maxima.

Weeds - TV Show (ShowTime)

Prvo što zapazite na američkoj televiziji je manična cenzura. Na javnim kanalima svako fuck se pretvara u neštomijeuletelouuvo. Možete zamisliti kako je zanimljivo gledati neki Tarantinov film. Mogu komotno i da isključe ton. Sva ta prljavština je potisnuta na kablovske kanale i naš omiljeni ShowTime na kojem je u toku druga sezona serije "Weeds". Još jednan od produkata koji pokušava da zaradi na ismevanju "white fence" američke kulture, ali prilično zabavan. Domaćica posle smrti svog muža rešava da dopuni kućni budžet gajenjem marihuane. I šta se tad zbiva... Moram priznati da su mi svi podzapleti mnogo zabavniji od glavnog. Quote to remember: "Why do you, gay men, hate women soooo much?", "Because we have mothers like you." Serija ima i odličan soundtrack, a naslovna tema "Little Boxes" je u drugoj sezoni za svaku epizodu obrađena od strane drugog muzičara: Elvis Costelo, Death Cab for Cutie, Of Montreal, Snoop Dogg, Joey Santiago...

"Little boxes on the hillside,
Little boxes made of ticky-tacky,
Little boxes, little boxes,
Little boxes, all the same.
There's a green one and a pink one
And a blue one and a yellow one
And they're all made out of ticky-tacky
And they all look just the same"


www.sho.com/site/weeds



privatna galerija
Martha's Vineyard
http://picasaweb.google.com/macasev/MarthaSVineyardMassachusetts


izvori dodatnih fotografija:
Black Dog - www.theblackdog.com
Haunted -
www.amazon.com
The Weeds - www.sho.com/site/weeds

28 September 2006

Tata, ka' će more?!


Cape Hatteras, North Carolina


Sećate se verovatno onih porodičnih putovanja na more. Spakovani svi u kola, putujete satima na (verovatno) hrvatsku obalu i pred kraj putovanja već totalno umorni čekate da se to more pojavi iza sledećeg brega. Ovo je slična priča sa manjim varijacijama.

Putujemo prijatelj i ja kolima od Merilenda do Severne Karoline na odmor. Leto, interstate highway (ko zna koji broj), meni već pomalo dosadno. Kad će bre već jednom to more? Pardon, okean. Imao susret sa okeanom nakratko u par navrata, ali sada idemo zaozbiljno. Destinacija: Outer Banks, North Carolina, istočna obala USA. Iliti sever američkog juga. "Evo, tu smo. Još samo malo", kaže prijatelj. Meni to sve malo sumnjivo. Nikakav šmek mora, nema galebova, nema stenja i kamenja. Sve onako ravno kao u rodnoj mi Vojvodini. Pored puta natpisi: lubenice, grožđe, dinje i vatromet. Kakav sad vatromet? "Pa ne mogu u svim državama da se kupuju petarde i rakete, pa ljudi dolaze ovamo specijalno po to". Aaa, ok. Uz to skoro ispred svake kuće stoji drveni pegaz, a svaki različito ofarban i dekorisan. Kasnije saznajem da su lokalni umetnici napravili tu akciju zarad prikupljanja para (nisam baš skapirao za šta su pare skupljane). A zašto pegaz? Pa zato što je taj kraj poznat po ponijima i pionirima avijacije. Naime ubrzo smo prošli kroz Kitty Hawk gde su Orville i Wilbur (poznatiji kao braća Wright) prvi put poleteli avionom. Čuo sam da su na stotu godišnjicu prvog leta 2003. organizatori rekonstruisali prvi avion, ali isti nije hteo da poleti.



I konačno stižemo u nešto što se zove Cape Hatteras. Kako je Outer Banks zapravo samo samo milju-dve uzani pojas peska u okeanu, sva mesta su nanizana duž glavnog puta, bez mnogo sporednih ulica. Hotel je veliki sivi drveni ambar, pesak je na sve strane i primećujem da je sve nekako sivo. Dooobro, nije baš Mikonos, ali šta sad. Penjemo se u sobu i konačno okean. Hotel je zapravo na plaži, uostalom kao i sve drugo. Totalni mir, desetak ljudi na plaži, neprestani šum talasa, i beskrajne površine vode, neba i peska. Sve mi nekako liči na one rehab centre za lečenje adikcija. Posle odlaska na plažu se i osećam kao jedan od štićenika rehab centra. Nisam se doduše oslobodio svojih adikcija, ali sam svatio zavodljivost ovakvog ambijenta. Nema nikakve halabuke, prodavaca svega i svačega, glasne muzičke podloge i dečurlije koja urla (da se razumemo: volim ja decu, ali znate o čemu pričam).



Povrh toga čitav kraj je izbegao invaziju ikona korporativne kulture poput Starbucksa, Taco Bella ili McDonaldsa. Sve fino domaće, sad ubrano iz okeana. Imao sam priliku ranije da probam istočno-obalsku hranu i sve mi je bilo nekako bljutavo i mazalo se po ustima. Ovde su se domaćini restorana poput Finnegan's Dining Haul, Diamond Shoals, ili The Pilot House ipak potrudili. Razne vrste ribe (ne pitajte me za nazive, nikako da povežem engleska i srpska imena riba), ostrige, dagnje i čuveni crab cakes. Crab Cake je u stvari faširana šnicla od rakova služena sa tartar sosom ili kečapom. U veličini varira od loptice do veličine hamburgera. Kao predjelo se obavezno služe hushpuppies, tipično južnjačko jelo (verovatno pristiglo iz New Orleansa) u obliku prženog uštipka od kukuruznog brašna. Stolovi prekriveni mušemama, konobarice sa stavom "What can I do for you, hon' ?", iz dekorativnog akvarijuma me vreba nekakva crno-bela murina (moruna?), sve vrvi od morskih suvenira, a voluminozni gosti sasvim opušteno tovare vagone hrane u sebe. Ništa veggie-vegan-organic-0%fat bullshit. Polako počinju da mi sviću čari američkih odmarališta istočne obale.



Provod na plaži je isto nešto na šta nisam baš navikao. Okean se sve vreme talasa tako da ništa od plivanja, ali zato eto beskrajne uživancije u jahanju na talasima. Ništa ni od plivanja daleko od obale pošto riptide može vrlo lako da vas odvuče i pošalje na dno. Bez obzira na sve mere predostrožnosti glede sunca (sunblockovi, suncobran...) izgoreli smo prvi dan kao poslednji amateri. Sledeći dan smo proveli hodajući kao terminatori ulepljeni u aloa losion.





Glavna turistička atrakcija Cape Hatterasa je svetionik. Ofarban u crno bele spiralne pruge dobio je nadimak "berberska palica". Ja pomalo razočaran što nije crveno-beo kao u crtaćima (ovo nema ama baš nikakve cigani-grobari konotacije). Izgrađen je negde krajem XIX veka na najisturenijem delu Outer Banks-a koji je poznat po čestim brodolomima. Nedavno je premešten na novu lokaciju zbog nestabilnog tla. U vreme bitaka na Atlantiku iz II svetskog rata taj deo američke obale je bio pod konstantnom opsadom nemačkih podmornica. Ne baš zabavnu vizuru iz jedne takve podmornice smo gledali u Das Boot. 50-tih je bila popularna herojsko dečija priča o devojčici Taffy Willis koja je razotkrila nemački špijunski krug u Cape Hatterasu i tako sprečila dalje potapanje savezničkih brodova. A sve samo uz pomoć (zamislite!) jednog ponija i psa. K'o ona naša Boja koja je švercovala poruke u kikama ili Nada Dimić (valjda je ona?) sa tenkovima i ćebadima. U obližnjoj drvenoj kući je muzej pomorskih bitaka. Klasična zbirka gvožđurije povađene sa dna okeana, dokumenti, dnevnici i artefakt za šta bi svaki naci freak (poput onog iz American Beauty) rizikovao krađu: šolja III Rajha sa već poznatim znamenjem. Mmmm, baš bi fino legla na vidnom mestu u kuhinji.

Šetkajući se glavnom i jedinom džadom primetio sam da su kuće isključivo sive i drvene (kako samo nemilice troše prirodne resurse), ali su zato znaci pokraj puta više nego zanimljivi (za neupućene obavezna literatura na temu američkog strip urbanizma: "Pouke Las Vegasa" Roberta Venturija). Skoro istim likovnim jezikom (najčešće je to svetleća tabla sa umetnutim slovima na foliji) su napisane cene benzina, informacije o bogosluženju, jelovnik restorana i školski raspored časova. Izdvojio bih dva apsolutna hita. Jedan je "I will come again" Jesus ispred jedne od crkava. Izgleda kao da je pomenuti zalepio poruku na frižider i otišao po pljuge. Zanimljivo je sa druge strane iste table stoji Pray for the peace of Jerusalem. Došlo mi da dopišem and maybe Lebanon too. Nisam siguran da su bogobojažljivi posetioci ove crkve čuli za preko 400 libanske dece ispod 13 godina ubijene u skorašnjim sukobima. Na George W propagandu ćemo se u buduće svakako vraćati. No, drugi hit je Have an ice cream... or something. Beskrajno šarmatni očaj u borbi za kupce. Krenem ja da kupim nešto, ali radnja je bila zatvorena.

Jutro pred odlazak smo svratili u jedan od obližnjih diner-a na doručak. Ispostavilo se da ga drži par starih hipika. Lokal liči na mešavinu new age shopa, starinarnice i prodavnice igračaka, a usput kao služe i klopu. Sunđer Bob, drvene marionete, "save the whales" poruke, vanzemaljci na naduvavanje i porcija crab cakes-a for the road. Kupili smo desetak zarđalih magneta za frižider i krenuli opet na put. Taman mi je bilo toliko lepo da je počelo da mi biva loše.
Sledeća destinacija je "and now something completely different". A o tome sledeći put.

soundtrack: "Ocean", Velvet Underground, a obrada članova Tuxedomoon i Minimal Compact sa albuma "Fuck Your Dreams This is Heaven"


Realtime with Bill Maher (HBO)

Od 2003. američki komičar Bill Maher vodi sjajan HBO talk show Realtime with Bill Maher. Obično ima po tri gosta sa kojima pretresa trenutnu socio-političko-ekonomsku situaciju. Ništa novo što se tiče forme, ali je zato sadržaj beskrajno zabavan i inteligentan. Jedan deo emisije se zove New Rules, a jedno od skorašnjih pravila je "Someone must tell President Bush where his heart is. Most people don't clutch the wrong organ, but then again, most people don't invade the wrong country." U prošloj emisiji je predstavio moguće crkvene natpise poput: "Jews are welcome" ili " We checked it. It was Adam and Steve". Preporučujem www.hbo.com/billmaher koji ima pribeležene sve njegove bisere, a ima i podcast.
www.billmaher.com


"The Town That Forgot How to Breathe" - Kenneth J. Harvey

Jest' da je Harvey Kanađanin i da je radnja romana smeštena u New Foundland, ali je atmosfera sjajno "legla" na putovanje po ovom delu atlantske obale. Savremeni gothic roman u najboljoj tradiciji žanra. Duhovi i aveti opsedaju gradić Bareneed, okean kao veliko nepoznato iz čega može svašta da nas spopadne, a stanovnici oboljevaju od čudne bolesti gde naprosto prestaju da dišu. Lagano pripovedano veoma dobrim stilom i sa finim doziranjem osećaja "ovde nešto mnogo nije u redu". Čitav taj kraj je inače poznat po poslenicima goth literature: Edgar Allan Poe (Boston i Richmond), Lovecraft (Providence, Rhode Island), Steven King (Maine).

"My father went to sea, to see what he could see, and all that he could see is the bottom of the deep blue sea."


izvori dodatnih fotografija:
Bill Maher - www.billmaher.com
Bush i Laura -
www.washingtonmonthly.com