01 September 2008

Američka gotika


Hebron, New York

intro soundtrack: "I Wish I Was The Moon" - Neko Case
Last night I dreamt I had forgotten my name
'Cause I had sold my soul
but awoke just the same

I'm so lonely

I wish I was the moon tonight


Ako želite da stvarno upoznate Ameriku onda je najbolje da se klonite velikih gradova i uputite u najbližu vukojebinu. S obzirom na mesto gde smo zašli pre jedno dve godine i njegovu eko strukturu, možda mu bolje pristaje medvedojebina. Hebron u državi New York, na granici sa Vermontom. Njujorčani uporno insistiraju na onom City u New York City da bi se razlikovali od ostatka države New York i to sa dobrim razlogom pošto su NY i NYC sve samo ne slični. Razlika se podvlači i time što se sav taj ostatak zove Upstate New York, a NYC visi dole kao patrljak. Bio je kraj avgusta baš kao sada, lepo vreme za vožnju po countryside-u. Ostavili smo za sobom City i krenuli put valovitih zelenih brda i majčice prirode. Pomenuta majčica je ipak dozvolila da se tu razviju urbana staništa, ali sa nazivima poput Berlin, Austerlitz, Lebanon, New Lebanon, Canaan, Dover, Cambridge i naravno Salem (onaj legendarni je u Massachusettsu). Kako se krećemo dalje ka severu, temperatura lagano opada, a oblaci se nešto mrče po nebu. Atmosfera mi je taman legla da svaku usputnu kuću vidim kao Bates Motel. Obećava.

Na putu smo se naravno zagubili (ovaj put nije bila moja krivica) i stadosmo u nekakvom gradiću čije sam ime zaboravio. Kuće i zgrade od crvenih cigala, na ulicama ni žive duše i ne znam koga da pitam za pravac. Dok se Stiven uputio u potragu za živim stvorom, meni je privukao pažnju obližnji izlog u kojem se reklamira istorijska brošura o poznatim ubicama iz kraja. Welcome to American gothic. Nepotrebno je navoditi koje su mi se scene i iz kojih filmova automatski odmotale u glavi. Nastavljamo dalje, počinje neka sitna kiša da sipi. Skrećemo na jedan mnogo sporedan put i konačno posle par telefonskih poziva (ako imate sreće da uletite u prostor sa dometom) stižemo na odredište. Hebron Hollow, farma pored pomenutog gradića Hebrona.

Prijatelji iz Bostona, on kompozitor, ona balerina sa doktoratom o Ničeu, plesu i religiji, sa četvoro dece (od 2 do 13 godina), su u jednom trenutku rešili da im je dosta grada i da je najbolje rešenje da kupe farmu i žive svoje umetničke snove u nepatvorenoj prirodi. Od čitavog koncepta (new age, healthy living in touch with your true self) mi se već digla kosa na glavi, ali kako radoznalost uvek prevagne, ovo je moralo da se overi. Farma je kraj puta, a unaokolo nema ničega osim pomenute prirode u obliku valovitih zelenih brda, šumaraka i pokojeg jezerceta. Kako ću ja bre ovde da proverim poštu? Izdržaćemo valjda tri dana.



Nasmejani domaćini nas dočekuju na poljani ispred kuće. Osmeh je onako u fazonu "progutao sam nešto mnogo dobro", "baš sam sad razgovarao sa Isusom" i "sad ćemo da vam pokažemo šta je prava stvar". Četvoro neverovatno disciplinovane dece za svoje godine se uljudno pozdravlja. Ako zanemarim grozan kašalj koji me spopadne od svežeg vazduha, sve me podseća na posetu baki u Tominom Gaju u Lici. Sve je nekako vlažno i buja, vazduh je neprijatno čist (ali se naviknete ubrzo), dominantne boje su zelena i plava, a tišina je zaglušujuća. Izgleda da neće ovde biti tako loše, bar za odmor. Kuća je drvena kao i većina američkih kuća, a upadljiv je nedostatak televizora. Smešteni smo u njenu radnu sobu koja je pretrpana knjigama o feminizmu, Ničeu, Lakanu i tome sl. On svoj studio ima u dnevnoj sobi sa velikim koncertnim klavirom i računarom (tu mi je već malo laknulo). Izašao sam napolje na trem da pripalim jednu, da bi posle par minuta najstarija ćerka J sva izbezumljena došla da mi kaže kako ne bih trebao ovde da pušim pošto će njene mačke dobiti rak. Doooobro. Prelazim put i sedam na oboreno stablo. Nećemo da trujemo mace.

Večera je strogo vegetarijanska, a pre jela se obavezno moli. Molitva je neka mešavina hrišćanskog zahvaljivanja i new age mantre sa završnim pokličem. Poštujem vegetarijance i vegane i njihove navike tipa nećemo da jedemo Bejba, Bambija ili Miss Piggy, (druga je priča kako te emocije idu iz crtanih filmova, a ne pravih životinja), ali ne mogu bez mesa. Ima i taj simptom u vegetarijanaca koji potvrđuje moju tezu da smo ipak mesožderi, a to su mnogo opaki gasni nusprodukti. Uz večeru ide opuštena ćaska. Farmu su kupili nedavno i trebalo im je pola godine da je srede. Bilo je pacova na sve strane, instalacije baš i ne rade, zidovi nekako stoje, a okolni ambari su u ruševinama. Ona sprema svoju novu knjigu "Šta možete naučiti od svog tela", a on priprema novi muzički softver i pomalo komponuje za novi CD (Keith Jarett type of music). Planiraju da otvore umetničku koloniju za ljude sličnih sklonosti ka naturi. Izgledaju prilično srećno. No, kapiram da su i stanovnici Mansonovog Barker Rancha izgledali srećno.

Klinci stvarno izgledau preozbiljno, za razliku od bostonske škvadre koji su nesavladivi (penjanje po zidovima i glavama, postavljanje čudnih pitanja, tovarenje junk-foodom, piljenje u TV...) [Am Tidbit br 7]. Najmlađi, K, je i dalje beba, veoma prijateljska i mazna. Petogodišnja Ky obećava da će biti jako zgodna devojka čim poraste i sa neverovatnom svešću o sopstvenom telu (što je valjda od majke pokupila). Dvanaestogodišnja J, osim što zazire od mene (neki čudan lik sa čudnim akcentom, pa još i puši) obožava konje i američku istoriju. Najstariji, Jo, sa svojih četrnaest godina se ponaša kao da već ima 35. Hrani živinu, ide u nabavku i kao da ima nekakav čudan opterećujući osećaj da mora da bude ozbiljan i odgovoran. I oni izgledaju srećno, ali nekako neopušteno i sa moje tačke gledišta kao da postoji neka nametnuta nesloboda i disciplina, a sve za njihovo dobro. Korišćenje dezodoransa je zabranjeno i kao i svakojakih nezdravih hemikalija. Samo prirodno.



Stiven i ja se ujutro iskradamo da obiđemo krajolik koji je stvarno fascinantan. Izgleda kao da ga je Ang Lee slikao. S jednog brega na drugi, pa kroz šumarak, pa na jezero. Oni na svom imanju imaju jezero?!!! Tu sam kupljen. Voda sa lokvanjima i nebom i brdima koja se ogledaju na površini. Sedamo u kanu da veslamo. Lagano klizimo po površini vode, a u daljini se vidi dabrova brana. Ovako na vodi sve izgleda skladnije i lepše. Umesto da se opustim, ja neprestano škljocam kamerom. Preuzeh komandu nad kanuom. Stvarno dobar osećaj. Još pola sata obilazimo okolinu i ja kapiram da ovde više nema bog zna šta da se vidi. Šta ćemo još ceo dan ovde? Posle sam se sam uputio u šetnju putem. Bandere, pa drveće, pa brda, pa bandere, drveće i brda... malo gore malo dole.



Nego, nismo ovde došli samo da se smucamo i odmaramo, nego i da radimo. Jel? Nisam znao. Domaćin nas poziva da zajedno sa njim opravimo ogradu za novo tele koje su nabavili. Ok, fizički rad tog tipa stvarno mrzim. Nema tu ništa terapeutski, samo smaranje i znojenje, ali red je da se domaćinima izađe u susret. Ograda je sređena, pa je sada na redu kokošinjac. Pomenuti pacovi koji su izbačeni iz kuće sad napadaju piliće i kradu jaja. Ni one dve mačke valjda ne pomažu. Zakucavamo neku dodatnu mrežu na kokinu kuću. Sledi cepanje drva za zimu. To me je deda isto nekada davno učio u pomenutom Tominom Gaju. Centrirate, zamahnete i mlatnete. Posle par neuspelih pokušaja mi se sve vratilo (to vam je kao vožnja bicikla). I mnogo je fin osećaj. Onako ličite na svog tatu. Mačo, domaćinski. Uskoro sam prepustio sekiru domaćinu i udaljio se sa bebom K. Donja fotografija kao da je screenshot trailera za "Brokeback Mountain 2".



U sumrak kao na moru možete da pratite kako se svetlo sporo menja. Posle večere izlazim napolje da pripalim još jednu pre spavanja. Noću je nebo potpuno crno i vide se zvezde. Mrak i tišina. Motam po glavi domaćicine priče o prirodi. Stvarno smo se umotali u mnogo slojeva civilizacijskih tekovina, pa zaboravili kako izgleda to odakle smo krenuli. Zvezde se ne vide od svetala velegrada, a nebo noću nikad nije crno nego onako od žućkasto sivog do pepeljasto tamno plavog. Komunikacija se polako pretvara isključivo u čitanje emailova, razgovor telefonom ili već neki vid online druženja. Miris tuđeg tela (ako izuzmete letnju gužvu u prevozu) smo zaboravili od silne hemije kojom se maskiramo. Tišina ne postoji. Izgleda da se bojimo da ćemo čuti nešto što dolazi iz nas, pa smo se okružili bukom. Kao što smo sve osvetlili da to isto i ne vidimo. Medijski smo pridavljeni da ne bi slučajno upotrebili sopstveni mozak. Kupovanje vrednosti se pretvorilo u vrednost samu, a sadržaj se negde pogubio. Jedemo brzo, šta stignemo i bez razmišljanja odakle je to stiglo, od čega je i šta nam radi.
Da, i? Pa ništa, samo naglas razmišljam. A razmišljanje mi je uskoro prekinula vizija neke "Hills have eyes" scene. Nekakva stvorenja (produkti međusobnog parenja, pa još i mutirani od misterioznog svemirskog zračenja) izlaze iz tog neprozirnog mraka, okupiraju kuću i svašta nam rade. Zagledavanje u sopstvenu suštinu ću ipak ostaviti za neki drugi put.

Na povratku u "civilizacijske tekovine" zastali smo opet u jednom gradiću da se nagledam još malo "small town horror" scenografije, kao u rodnom mi Bečeju. Kišica opet novembarski sipi, putevi vlažni, sve je dobilo prigušen ton. Zavese na svim kućama su navučene, zastori spušteni. Na obližnjem dečijem igralištu se skupljaju neke vranolike ptice ("Birds"?). Mogao bi 'ladno da uleti i Vojislav Ilić sa "Čuj kako jauče vetar niz puste poljane naše i guste slojeve magle u vlažni valja do, s krikom uzleće gavran i kruži nad mojom glavom, mutno je nebo svo". Špicasti toranj crkve u daljini bode nebo. Ljudi nema. Vreme stoji. Ili ne postoji?



Bež'mo odavde! (Kao poslednja scena Bergmanovog "Fanny and Alexander", gde Alexandra sapliće duh. Možeš da bežiš, ali pobeći nećeš!!!)


outro soundtrack: "Nature Boy" - Miles Davis
(Jedna od najurbanijih (mrzim ovaj pozerski epitet, al šta sad) numera ikada skladanih. Vlažne ulice, ulična rasveta se reflektuje po asfaltu, negde oko 3 ujutro, nema mnnogo ljudi napolju, a Miles vam trubi u uvce.)


Rattus Urbanus
Potpuno automatski reagujem kada ugledam zmiju ili pacova. Osećam neki pritisak u ušima i u mestu se ukopam i čekam da "opasnost" prođe. Amerika se pobrinula da na ulicama više nema pasa i mačaka lutalica. Za pse manje više, ali ulične mace mi stvarno fale. Kao u Rimu ili Istanbulu, izvaljene po ruševinama ili u poseti restoranima. Ne želim ni da znam na koji su se način oslobodili ovih dragih živuljki, ali su svakako poremetili urbani ekosistem. Zaboravili su na jednu kariku u lancu, pacova. U odnosu na ono na šta sam se inače navikao, ovde su gradovi prepuni pacova i veverica. Veverice nekako slatke, iako ih ljudi zovu "rats with bushy tails", ali za pacove mi je trebalo dosta vremena. Jednog nesretnog sam jednom zgazio biciklom ispred apoteke. Dok sedite u praku i čujete šuškanje, verovatno je pacov... ako imate sreće onda je veverica. Pretrčavaju staze, ne biraju mesto gde će da se pojave, nekako naviknuti na suživot sa ljudima. Sve me podseća na onaj film Krsta Papića "Izbavitelj" (ako neko ima kopiju neka mi javi). Robert Sullivan je pre par godina napisao i knjigu o urbanim pacovima posmatrajući ih po Njujorku. Svojevrsna paralelna pacovska istorija od XIX veka na ovamo. Šta vole da jedu, gde se kreću, kada su bile najveće najezde... Kako autor kaže, ako ste u Njujorku onda ste sigurno u blizini dva pacova koji se jebu.


Sonic Youth
na bazenu
McCarren Park Pool je otvoreni prostor za svirke u Brooklynu. Nekada je bio stvarno bazen, pa je napušten i sad ga opet pretvaraju u bazen. U čast zatvaranja Sonic Youth se okupili da održe koncert. Tri predgrupe: "Vivian Girls", rrrriot girl twee, fino i kratko; "Times New Viking" iz Ohaja zvuče mnogo bolje uživo nego na studijskim snimcima, super zabavno, a slatka, skakutava klavijaturstkinja Beth Murphy staje uz rame sa Candidom Doyle ili nekom od Mark E. Smithovih "The Fall" cica; "Wolf Eyes" su bili prilično neslušljivi. Nešto pre 8 izlaze i indie overlords. Moore i Gordon su doveli i svog klinca, a iz originalne postave su tu i Lee Ranaldo i Steve Shelley + Mark "Pavement" Ibold. Otvaraju sa dve nove još neimenovane pesme (album bi valjda trebao da izađe sledeće godine). Zvuče odlično. Posle toga sledi prva pesma koju su ikad napisali "Making a nature scene". Onda malo novo, malo staro i ništa Goo/Dirty hitovi. "Silver Rocket" je pripalio masu, a na "Daydream Nation" je neko bacio američku zastavu na binu. Htedoh da im dobacim i upaljač (ne zbog toga što mrzim Ameriku, nego što mrzim zastave). Božanstvena imrpov buka usred pesama zvuči neviđeno prijatno (moglo je i malo glasnije, onako da osetim u stomaku). U svojim pedestim i dalje zvuče i izgledaju energično, posvećeno i inovativno. Moore još uvek izgleda kao da ima 25, a Gordon se nije promenila ni malo. Kao da spavaju potpoljeni u formaldehid. Sećam se kako sam je crtao u srednjoj školi, pa kačio njen i svoj portret na zid. The koolest chick ever i moj veliki uzor (bez neprijatnih pitanja, molim). Posle celog kamiona različito naštimovanih gitara i polomljenih palica izlaze na dva bisa. "Good bye people, see ya in da pool." Odlazim sa cementiranim osmehom na licu, napunjenim baterijama i željom da ostarim kao oni.


privatna galerija
Upstate New York
http://picasaweb.google.com/macasev/UpstateNewYork

Hebron farm
http://picasaweb.google.com/macasev/GeeLaMotheFarmNewYork

Sonic Youth koncert
http://picasaweb.google.com/macasev/SonicYouthBrooklyn


izvori dodatnih fotografija (Rats):
www.amazon.com

5 comments:

Anonymous said...

Vreme je vec da objedinis AmTdbs u paperback verziji. Steta da visi po blogovima, a da grazdanstvo ne cita.

Anonymous said...

vrlo lepo... jedna ispravka - 'Zagledavanje u sopstvenu suštinu ću ipak ostaviti za neki drugi put.'
zagledanje - zagledati se, ne zagledavati se, rekao bih

Anonymous said...

bem ti sunce tek sam sad video da si nakacio bio i soundtrack kroz last.fm! do jaja!

Anonymous said...

divno, izmislio si novi zanr "eco-spooky"... sigurno su toj deci prodali neko new age predskazanje "doci ce cika sa cudnim ocima, iz usta ce mu izlaziti dim, a maca ce...."
u tom smislu, mozda nisu bili ozbiljni, nego jednostavno preplaseni...

Milena said...

Ja samo da se oglasim da znas da citam ove tvoje zanimljive putopise.