11 July 2008

Šta staviti u usta?


istočna obala

intro soundtrack: "Strawberry Cream Puff" - Schonen Knife
As if I were in a dream
Before I ate strawberry cream puff
I was satisfied with my life
Before I ate strawberry cream puff


Sastavni deo svake kulture je svakako i hrana, ali pre nego što započnem seciranje američkog jelovnika nekoliko ličnih uvodnih napomena glede prehrane. Mrzim da kuvam i umem da spravim dva-tri jela ako je baš moj red. Ali zato volim da jedem. Mislim, nije to sada da sam neki gurman, naprotiv. Ne mora da izgleda lepo niti egzotično, bitno je da mi prija. Kad smo kod ukusa, to je nekako najvažnije. Bitniji mi je dobar ukus nego zdravlje ili lep izgled (hrane). Osim baš kad mi se stomak baš uznemiri pa moram jedem neke bljutave integralne rukola/tofu sendviče. Tako da se neću pozabaviti čitavim trendom veggie/vegan/zdrave hrane koje opet ima na sve strane. Cela operacija ishrane mi se inače uvek činila kao strašan gubitak vremena. Kupi, spremi, pojedi, operi... može ako ima još nešto da se radi uz to. Gleda TV ili čita knjiga npr. A i čitava manija za kulturom kuvanja mi pomalo ide na živce. Zilion i jedan TV program o kuvanju nekih čudnih jela od namirnica koje ne mogu da se nabave, pa onda sva ta neizgovorljiva imena, predizajnirani aranžmani, pa halabuka oko kuvara i restorana. Highly overrated if you ask me. Cenim ipak nekoliko prijatelja koji zaista sjajno kuvaju i hrana mu tu dođe kao lep način da kažete da nekoga volite. A i po koja domaća večera je lepa podloga za prijateljsku časku.

Promena sredine donosi i promenu jelovnika. Nisam od onih koji žale za maminim sarmicama, bakinim puslicama ili tetkinim supicama. Novo i drugačije je uvek lepo i čovek se lako navikne, posebno ako je u pitanju šarena američka kultura čiji je jelovnik bukvalno "melting pot" opet u zavisnosti u kom se delu nalazite (ovde će uglavnom biti reči o istočnoj obali) . Koji naravno nije onako medijski pretrpan junk food-om kako se to obično misli. (Ipak preporučujem "Fast Food Nation" Erica Schlossera o užasima fast-food industrije). Taco Bell, McDonalds, KFC, Burger King i slični njima su opcije samo kada ste na putu kolima, pa na usputnoj stanici baš i nemate puno izbora.



Prva stvar koja je bitno drugačija je ritam i raspored obroka. Doručak je obavezan i po izboru minimalan ili obilan. Minimalan obično uključuje komad voća ili pahuljice. Nekako preferiram onu drugu varijantu. Na svakom ćošku možete naći delikatesnu radnju sa domaćom hranom. "So's your mom" je deli koji drži azijska (nisam uspeo da provalim da li su Kinezi ili Koreanci) porodica So. Tri generacije neverovatno lepih i prijatnih ljudi koji spremaju odličnu hranu. Još sa vrata me mama So pita "egg'a beck'a chee? wha' kinda bego'? tos', no tos'?". U prevodu je " Egss, bacon and cheese? What kind of bagel? Tosted or not?". Ako nije "egg'a beck'a chee", onda je verovatno BLT (bacon, lettuce and tomato) tostirani sendvič sa fenomenalnom hrskavom slaninicom, zelenom salatom, majonezom i paradajzom. Sasvim dovoljno da me drži negde do 3 popodne. Ako baš imate vremena možete i u diner na tradicionalni američki doručak: jaja na oko, pržena slanina, tost sa puterom, prženi krompirići...

U kraju u kojem sam odrastao (Bečej, Vojvodina) ručak je apsolutna svetinja. Celo pre podne se spravlja i obavezno prisustvuje. Posebno nedeljni ručak sa svim sastavnim delovima. Moj otac se više naljuti kada zakasnim na nedeljni ručak nego kada bih prosuo kantu boje po tepihu. Na Vojvodinu me podsećaju i dve stvari, a to su količine hrane i gojaznost, ali o tome isto drugi put. Ritam posla u Americi ne dozvoljava bog zna kako dug i obilan ručak, pa se to isto svede na sendvič. Sendviči su takvih dimenzija da moram da razvaljujem svoju pomalo tesnu vilicu ne bih li ga započeo. Od raznih nepoznatih i poznatih lanaca ishrane omiljeni mi je PottBelly. Kako mu i samo ime govori, ovde se ne radi o zdravoj hrani nego o čistom užitku (te dve stvari se redovno potiru). Pšenična kifla napunjena već vašim izborom mesa, povrća (tek da preseče), a sve zaliveno majonezom, senfom ili več nekim prelivom, pa zapečeno sa nekim finim začinima. Najbolji sendviči koje sam ikada probao uz koji morate upotrebiti bar desetak salveta. Komadi ubijenih životinja, GM povrće i čisti holesterol koji vam kaplje niz bradu. Mmmmm...

Večera mu dođe centralni obrok. Svi se lepo vrate sa posla, porodica se okupi i jede se više nego obilato. To me nekako opet podseti na rodni kraj. Bilo bi potrebno strana i strana opisati šta sve ima da se jede, ali evo ličnog izbora. Ako nije u pitanju domaća izrada (kao što često i nije), izbor pada na neki od restorana. Ova zemlja je sva sreća puna hrane iz celog sveta, tako sigurno možete naći nešto po svom ukusu (a da ne podseća na maminu kuhinju). Omiljena nacionalna kuhinja mi je meksička. Što je najgore (najbolje?) od svega po sastojcima jako podseća na srpsku. Začinjeno, ljuto, sočno i sa dosta mesa. Fajita, Quesadilla, Taco, Enchilada, Tamale i naravno, Burrito. Uz svako jelo obično ide izbor raznih salsi i neizbežne tortilje, ako već nisu deo jela. Ako restoran dizajnerski izgleda neprivlačno (čitaj: rupa), hrana je verovatno odlična. Ima jedan restoran na dva ćoška odavde sa belim pločicama, odranim stolicama, mušemom na stolu i ovećom brkatom Señoritom koja vas služi. Posle jela se obično sve zaliva ubistvenom margaritom služenom u plastičnim kriglama. Pored meksičke sledeća po redu je japanska. I to samo sushi rolls. Što bi rekao jedan moj prijatelj za suši: "komad sirove ribe na grudvi pirinča". Fino, lepo, lako i ukusno i ne treba vam čaša terpentina da sve svarite. Ima tu sad i razne francuske, italijanske i ine evropske hrane. Preferiram ipak onu što nije stigla sa starog kontinenta. Nego sa još starijeg. Etiopska hrana je bila prijatno iznenađenje. I naravno, blisko-srednje-do daleko istočne varijacije.

Ima i nekoliko stvari za navići se u američkim restoranima, osim toga da ne mogu da pripalim posle jela. Obavezan bokal vode sa ledom na stolu, puter na hlebu uz svaki obrok i konobari koji po mom mišljenju neviđeno smaraju. Naravno trude se da vam ugode, ali ja nekako volim da budem ostavljen na miru dok jedem i da hranom isključivo sam manipulišem. Uvek od zbunjenog konobara otimam biber i sam biberim ili "nisam kljakav, mogu i sam da se poslužim parmezanom". Jednom prilikom je prilično predusretljiva konobarica jedno pet puta pitala da je sve u redu. Posle petog puta sam je najljubaznije (u očima mojih prijatelja to nije izgledalo baš najljubaznije, ali trudio sam se koliko mogu) zamolio da nas ostavi na miru da jedemo. Video sam je posle zabrinutu posle razgovora sa vlasnikom restorana. Nadam se da nisam ništa veliko uprskao. Posle su mi objasnili da su konobari jedna jako maltretirana vrsta, što od prezahtevnih vlasnika, što od razmaženih mušterija. I stvarno zaslužuju napojnice. Račun vam se donosi čim se zaključi da ste završili, što jeste znak da biste sad lepo mogli da odete da bi neko drugi seo za vaš sto. Ima i dve stavke na koje se nikada neću navići. Jedna su preobilni obroci uz čuvenu instituciju zvanu "doggy bag". I don't have a doggy i ne pada mi na pamet da to jedem posle. Što nas vodi do druge stavke: podgrejana hrana. Nikada.

Slatkiši su posebna priča. Spadam u one ovisnike koje nije blam što im je ostalo još samo par zuba u glavi zbog prekomernog unošenja šećera. Glavno jelo postoji samo da bi bilo dobra podloga za nešto slatko. Prvo neprijatno iznenađenje je bilo nedostatak dobre čokolade. Američka industrija čokolade se manje više svodi na Hershey. Raznorazni čokoladni proizvodi, nedovoljno slatki i nedovoljno čokoladni. Samo im je preliv dobar. Ima tu i raznog uvoza sva sreća. Ali ništa nije dostiglo kvalitet najobičnije Milke sa pijace. Zamena sa sva sreća brzo našla. Sladoled je jedna od glavnih poslastica (hvala Italijanima) i to u neverovatnim i nebrojenim varijacijama. Od raznih maraka Ben & Jerry's za sada vode. I to Coffee Heath bar Crunch ili Vanilla Heath bar Crunch, pa preliveno pomenutim Hershey sirupom. Heath je još jedna dobra američka izmišljotina: toffee između dva sloja čokolade, pa sa bademima ili već nečim sličnim. Tu bih pridodao i brownies i chocolate chip cookies. Policijskih poslastica (doughnut ili jednostavnije donut) ima na svakom koraku. Ukusi su različiti, ali sudeći po mom nemojte se prevariti: najveći donut lanac, Dunkin' Donuts ništa ne valja. Najbolji su Krispy Kreme. I to custard filled i raspberry filled krofne. Ako ima nešto bolje od seksa, e onda je to ovo. Posle svake posete KK-u moram da proverim da nisam slučajno uradio nešto nesvesno, a da se primeti na pantalonama.

Čime sad to sve zaliti. Ne uspevam da se naviknem na "pravu" Coca-Colu, ali je zato cranberry sok prava stvar. Obično je prejak i prekiseo, ali sa dodatkom vode i leda nema ništa lepše. Ako mu dodate i vodke eto vam mog omiljenog koktela Cape Cod. Odlični su i Arizona i Snapple ice tea. Alkohola naravno ima na sve strane i u svim pojavnim oblicima. Ja se i dalje nekako držim apotekarskog alkohola zvanog vodka. Na sedeljkama je obično nema, pa se jedan prijatelj dosetio i doneo mi flašu. Teksaške vodke. Hmmm, kad kažem vodka obično mislim na majčicu Rusiju, a ne na Tex naftna polja. Doduše Rusi ne bi ni mogli da nacede vodke da im nije krompira iz Amerike. Tu se krug zatvorio. Sipaj, brate, samo da nema ukusa i da je providno. Mogu i margarite i pokoji martini.



Ne zaboravimo ipak da je junk-food neizbežan. Guilty pleasures vas mame iz svih ćoškova, posebno kad se opustite i gledate TV ili baš nemate vremena za bilo šta kvalitetnije. Na ulici je to all american hot dog. U Njujorku na ulici košta samo $1 i spremni ste da šibate dalje. Ne zamišljajte previše od čega je napravljen, bitno da je kobaja (viršla?) lagano hrskava, kifla ne baš gnjecava i sa dosta senfa. Obavezna stanica u 3 izjutra je njujorški "Papaya Dog", bez obzira što je skoro neko okačio snimak sa pacovima koji trčkaraju po kuhinji. O pacovima bih mogao čitav jedan entry (ima ih svuda pošto je urbani ekosistem narušen nedostatkom maca i kuca na ulicama), ali ćemo se ipak zadržati sad na jestivim stvarima. Uz TV se redovno zanesem i natrpam čipsom (Doritos Nacho Cheese), pa još umočen u rastopljeni sir. Čista adikcija. Na listu ovisnosti bih pridodao i pržen kikiriki sa medom, pa pomešan sa grožđicama. Nije ni čudo da se ponekad razbudim oko 4 ujutro sa nagonom da optrčim blok jedno desetak puta. Da ne spominjem neki drugi nagon.

Amerikanci su koliko čujem dosta dugo vremena imali problema sa kafom. Naprosto nije mogla ni da priđe evropskim standardima. Sva sreća te su se dosetili pa malo usavršili proizvodnju i sada ima nebrojeno mnogo lanaca sa raznim felama. Ako ste za evropsku varijantu onda bolje da potražite neki italijanski kafe. Meni je Starbucks sasvim dovoljan. I to najobičnija crna, nezašećerena filter kafa. Može 'ladna, može vruća. Ništa mi se ne dopadaju recepti tipa Mint Mocha Chip Frappuccino® Blended Coffee ili White Chocolate Mocha Frappuccino® Light Blended Coffee... Možete da smislite i svoju kombinaciju, ali dati ljudima previše slobode se uvek ispostavi kao loš potez. Suludnosti u narudžbinama idu i do ovoga: "A triple Venti nonfat half-caff soy latte with 1 pump mocha, 1 pump caramel and 1 pump peppermint (it’s the holiday season), low foam, non-fat whip, steamed milk at 185 degrees, 2 packets of Splenda (shaken, not stirred), 3 drops of half & half and an extra protective sleeve". Burger King je zbog ovoga svojevremeno napravio kampanju "mi služimo kafu koju možete da izgovorite".
Sličnu suludnost (pristiglu iz druge zone obolelog mozga) sam video u Srbiji gde je turska kafa naprasno prekrštena u "domaću". Aha, važi. Srbi su inače poznati u svetu po proizvodnji kafe. Kao Grci koji me popreko gledaju kad tražim tursku kafu. Šta vam je kog vraga "Greek coffee"? Bez obzira na nacionalni ponos, priznajte lepo da su Turci u tom delu sveta jedini i najbolji po pitanju kafe, čaja i slatkiša.
Vidim ja da sam temu tek zagrebao i da će o prehrani biti još.

A sad lepo da se pripali jedna.

outro soundtrack: "Gluttony" - The Tiger Lillies
See him stuff his face he wants to be fulfilled
Yet each mouthful that he takes is just a bitter pill



...can cause...
Od oralnih zadovoljstava omiljeno mi je pušenje. Ne mogu nikako da ga se rešim i volim bre da pušim. Talas nepušenja je već vidim zahvatio i Srbiju sa sve odvikavanjem uz pomoć anti-depresiva. Omiljeni su mi oni bivši pušači koji me gledaju ka da imam guštera u ruci i sa lajnom: "Pa to ti više nije modeno, znaš." Ovde je to krenulo dosta ranije, a Washington DC je do kraja 2006. godine bio poslednji pušački bastion, bar za pušenje u barovima. Sad ne može da se puši uutra, a ne može da se pije napolju. Izem ti provod. Možemo sad da zalazimo u spekulacije zle duvanske industrije koja je uvalila svoje proizvode i licence nesrećnim istočnim Europljanima, ali me mrzi. Bez obzira na opštenarodni nepušački trend ovde ljudi itekako puše. Ne baš kao i SE Evropi, ali više nego što se priča. Ponuda cigareta je doduše čudnjikava. Ne može da se nađe ništa što pravi Philip Morris na samo dva sata vožnje odavde (Richmond, Virginia). Lucky Strike-a ni za lek, a da ne spominjem svoju light varijantu. Zato uvek vučem boksove iz Srbije. Znam ljude koji švrecuju Gauloises iz Moldavije (!!?). Marlboro i dalje vodi, ima Salema, Camela... Ali tu sam isto našao dobru zamenu. American Spirit. Odlične cigarete u nekoliko varijanti (plava je najbolja). Čist i fin duvan bez primesa i cigareta koja traje i po 15 -20 minuta.


The Pill Book
U pitanju je knjiga od 1300 strana (džepno izdanje !!!) koju svaki narkofil koji drži do sebe naprosto mora da ima. Izlistani su svi živi lekovi na američkom tržištu sa svim indikacijama, efektima, načinima primene i metodama kako se skinuti sa istih. Farmaceutska industrija ovde spada naravno u slobodno tržište sa ne previše pro-evropske regulative. Osim cene i načina dolaska do lekova, pa zato omiljene pilule opet vučem iz Bensedinlenda. Lekovi se slobodno reklamiraju, a pola reklame obično zauzima spisak neželjenih efekata koji mogu da vam se dogode, da se za svaki slučaj pokriju sve moguće tužbe. Izbezumim se svaki put kada treba da popijem najobičniji Advil. Možda mi stomak eksplodira, glava otpadne, ospem se u svim bojama, počnem spontano da menjam pol, ali će bar da me prestane glavobolja. Nisam siguran da postoji toliko bolesti koliko ima vrsta lekova. Ako ne postoji bolest za naš lek, e onda ćemo je izmisliti. Omiljene su mi reklame za nervozna stopala (!!!?) ili za erektilnu disfunkciju usred šećerne bolesti. Već predviđam sindrome tipa: leva bradavica vam je veća od desne, hrana vam se nekontrolisano lepi za nepce, trzanje levog guza...

izvori dodatnih fotografija:
www.amazon.com
www.nascigs.com
www.benjerry.com

5 comments:

Anonymous said...

procitala sam poslednji tekst o hrani, sjajno! ali zaista je tako. predpostavljam da nisi negde pored okeana. sve sto si naveo stoji i prepoznajem sve stvari.
secam se dok sam deo svog zivota provela na zapadnoj obali, kaliforniji, da je tamo hrana bila wooow, narocito zbog seafood koju obozavam (dakle, 3x nedeljno svez losos koji je jeftiniji od piletine - koju prozdiru na istocnoj obali ili srednjoj americi). i mnoge druge stvari, uzivanja...bas mi nedostaje dok se kuvam na plus 32 u hladu od rana jutra na betonu.

Anonymous said...

mnoooogo sam se zabavila uz tekst o klopi u americi!!!! skroz odusevljena!

samo da znas...

m(mmmmm)

Anonymous said...

e konacno nastavak. vec sam mislila da si odustao. super je takst

Anonymous said...

Ja sam ipak ljubitelj hagen dasza i bryersa. Ben and Jerrys je jako sladak.

Anonymous said...

hej pa kada ce sledeci nastavak? zar ne bi trebalo da izlazi svake dve nedelje?