09 December 2008

Smrt pod suncem


Inverness, Florida

intro soundtrack: "We will vacation, you will be my parasol" - Be Your Own Pet
Right up the wall to the darkest place
It gets so dark when we're below the waist
We are the knowing oh yes we know it all
We will vacation, you will be my parasol



Za mene godina traje od aprila do oktobra, sve ostalo je čekanje leta/proleća. Samo da je toplo, da ima sunca i svetla i da su dani dugi. Mrsko mi bauljanje po zimskom mraku ne mora uvek da se rešava čekanjem (vremenom), može i putovanjem (prostorom). Pre skoro tri godine sam se prvi put iz kišnog i hladnog Njujorka uputio na jug. Posle dva i po' sata leta izlazim iz aviona na aerodromu u Tampi i pravo na 25 C sa sve palmama, oštrim letnjim senkama i blještavim svetlom. Nadrealan osećaj, kao da me je neko teleportovao. Na brzinu menjamo više nego neadekvatnu odeću i sedamo u kola. Sve ravno do u beskraj, nebo ogromno i svetlo. Pravac nedođija američkog juga.



Ubrzo skrećemo sa glavnih autoputeva na sporedne lokalne i nailazimo na poluraspadnutu benzinsku pumpu. Pa, to mi dajte. Vendersovska amerikana. Ipak svi mi tu nešto patimo od medijskih stereotipa, samo je pitanje afiniteta. Kućice od talasastog lima, nakrivljeni poštanski sandučići i nebrendirane pumpe. Ulazimo u prodavnicu, a tamo još veći užitak. Teta stoji iza kase i puši (!!!), a na licu joj je nemi izraz "Yes?". Na rafovima imate maksimalan izbor od dva za celokupnu ponudu. Stojim i gledam u dve fele čipsa koje nikad ranije nisam sreo. Prilazi mi lokalni kauboj (nije umetnička sloboda, čovek je stvarno nosio šešir) i kreće vrlo prijateljski "gde si brate" da mi preporučuje jedan od dva ponuđena čipsa. Ja automatski aktiviram "fuck off" vibe, da bih skapirao da smo svi ovde naši. Malo je ljudi, svi se znaju, a stranci se odmah primaju u klub. Samo da su beli. Sedam napolje na sunce i utapam se u oduvek željenu razglednicu.



Stivenova keva se preselila iz rodnog Ohaja na Floridu pre skoro pet godina. Gradić Inverness (Citrus County) u unutrašnjosti, van svih turističkih staza, pretvoren u penzionerski raj kao i 90% Floride. Možda ima oko 20.000 stanovnika, ali zato ima "city" status. Većina evropskih gradova/gradića/naselja se uglavnom diči time koji je rimski imperator gde podigao čador, eventualnim ostacima krstaške bagre ili raznim nacionalnim herojima (smenjivim u zavisnosti od režima). Američka istorija je filmska istorija. I u najstrašnijim zabitima novog sveta je sniman po neki film. Dika i ponos Invernessa su par scena uslikanih u gradskoj kući, a za potrebe Prislijevog "Viva Las Vegas". Pored toga teško da čega drugog i ima. Nekoliko dinera, par second-hand knjižara, prodavnica kostima (!) i raznih drangulija sa ostrvima stambenih enklava.



Nekadašnje vozne šine su počupane, pa su od nasipa napravljene biciklističke staze. Na bajk putu prema susednom Floral gradu prolazimo pored konjskog korala, mini trejler naseobine, masonske lože i groblja. Groblje je onako neograđeno, neodržavano i skriveno hladom drveća koje zbog sveprisutne španske mahovine liči na žalosne vrbe. Nadgrobne ploče napukle i pobledele, pa raspoređene po meni neznanom poretku. Imena jedva da se čitaju, a ponegde su zabodeni buketi plastičnog cveća. Stariji čika prolazi na biciklu i dobacuje mi: "Hey boy, whacha doin' there? It's only black people." U glavi mi se trenutno uključila Billie Holiday koja peva "Strange Fruit". Na iPodu sam imao samo grobljansku verziju Siouxsie and the Banshees. Povešana crna tela koja se ljuljaju na prijatnom južnjačkom povetarcu. Pa zakopana sa namerom da ne budu baš upamćena.
Ove godine sam ponovo obišao isto groblje koje je sve zapuštenije i polako nestaje. Sa groba izvesnog Willie Washingtona uzimam jednu plastičnu ružu koja se otrgla od buketa.

Ako ste beli teško možete da skapirate šta je to biti crnac na jugu. Ovo je najpribližnije što sam ja uspeo da shvatim. Mnogo je gadno. I dan danas. Svaka usputna kafana ima istaknutu konfederacijsku zastavu, crnci i dalje žive u zasebnim (treba li spomenuti i vrlo siromašnim) kvartovima, a za sve vreme svog boravka u unutrašnjosti Floride nisam primetio da se rase previše mešaju.



Čitava Florida je svojevrsno američko groblje slonova, gde se mnogi penzioneri okupe da poslednje dane provedu na suncu. Stivenov deda Kenneth je pre tri godine i dalje bio živ i smešten u dom za pomoć starima. Bolnički miris jedva da prikriva zadah smrti. Kroz razna poluodškrinuta vrata na sekund vidim razna polu živa tela koje održavaju ne previše zainteresovane i natrenirano nasmejane bolničarke. Dedi smo poneli njegove omiljene suve šljive. On sedi u svojoj stolici stondiran nečim gadnim, ali i dalje nordijski uspravan. Belo-plave oči zure u nešto što niko ne vidi, ali verujem da ćemo svi jednog dana ugledati. Umro je mesec dana posle toga.



Ovogodišnji Thanksgiving day smo proveli u sličnom gerontološkom društvu. Za večerom nam se pridružila i prijateljica Stivenove mame, Jannet. Fragilna starija dama sa "Vertigo" Carlotta Valdes punđom, podrhtavajućim rukama i piskutavim glasom. Stalno priča o svojim britanskim prijateljima i jako je srećna što sedi sa nekim iz Evrope. Predavala istoriju umetnosti, a ima i diplomu grafičkog dizajnera. Živi sama.
Preko puta stola sedi Joe, Stivenov drugi deda. Devedesetpetogodišnji njujorčanin koji se doselio na Floridu pre par godina. Stalno je nešto prčkao po slušnom aparatu i non-stop zbijao šale. Joe se ispostavio kao pravo osveženje i neumorni partner u sprdnji.
- "Hey lad, are you ready for the act II? You should have been a comedian."
- "Sure old man, I bet it would have been hilariously funny in 1938."



Po okolini ima pregršt destinacija za dnevne izlete. Crystal River ili Treasure Island, odmaralište na zapadnoj obali sa najspektakularnijim zalaskom sunca koji sam video.
Ove godine smo obišli reku Withlacoochee. Čitavo područje je pretvoreno u nacionalni park sa vrlo strogim pravilima. Ako vas uhvate sa plastičnom flašom u čamcu, plaćate $200. Okolna priroda je prošarana vodopadima, a komad reke je ograđen i pretvoren u kupalište. Prvo iznajmljujemo kanu za jednočasovno veslanje po reci. Kornjače se sunčaju po kamenju, voda je neviđeno čista, Upozoreni smo na aligatore mada nijedog nisam video. Lagano klizimo po mirnoj površini dok prži novembarsko sunce. Sledi kupanjac u reci. Plutam na leđima i zahvaljujem se (ipak je Thanksgiving vikend) za komad leta koji sam dobio na poklon usred godišnjeg doba kada obično svako jutro kontempliram da se vratim u krevet i probudim u maju.






Thomas Shipp i Abram Smith, linčovani u Marionu, Indiana. 7. avgust 1930.
foto: Lawrence H. Beitler.



outro soundtrack: "Strange Fruit" - Billy Holiday
Southern trees bear strange fruit,
Blood on the leaves and blood at the root,
Black bodies swinging in the southern breeze,
Strange fruit hanging from the poplar trees.

Pastoral scene of the gallant south,
The bulging eyes and the twisted mouth,
Scent of magnolias, sweet and fresh,
Then the sudden smell of burning flesh.

Here is fruit for the crows to pluck,
For the rain to gather, for the wind to suck,
For the sun to rot, for the trees to drop,
Here is a strange and bitter crop.




Smoke gets in your eyes - Michael Thibodeau & Jana Martin
Po knjižarama u američkim zabitima možete naći neverovatne, a jeftine bisere koje niko od domorodaca ili ponekog turiste ne kupuje. Tako sam u Invernessu natrčao na spoj svoje dve velike strasti (grafički dizajn i pušenje) u monografiji ($12) o istoriji pakovanja cigareta. Autori su, bez nepotrebnog popovanja kako je eto pušenje nezdravo, pokrili više od sto godina svetske duvanske industrije uz oko 800 raznih kutija. Današnja pakovanja sva liče jedna na drugo. Sve neke svedene forme sa par boja, pa još prelepljeno onim grobljanskim "surgeon general warning". Nema više cool pakovaja za nešto što je postalo un-cool. Cigarete su nekad kao i većina proizvoda kupcu nudile višak vrednosti (pored sedacije, uživanja i verovatnih plućnih oboljenja) u vidu nakačenog lifestyle-a. Knjiga je podeljena na tematske sekcije u zavisnosti od toga kako su tamo neki marketinški planeri i dizajneri uspeli da vam na malom prostoru predstave taj višak. Najraniji pokušaji su vezivani za prikaz mističnog i orijentalnog. Sfinge, pustinje, haremske lepotice, maharadže, a sve smuljano u neverovatnu i simpatičnu ikonografsku nedoslednost na jeftinoj hartiji i sa nekoliko raspasovanih boja. Samo da je tajanstveno i da obećava tamo nešto sanjano i nedostižno. Cigarete su često vezivane za more i mornare, pa postoji čitav talas morskih/brodskih motiva. Za snobove se štampalo u pozlati sa što više kraljevskih simbola, grbova i statusnih oznaka. Za vreme drugog svetskog rata pakovanja su bila sredstva propagande i podrška domaćim borcima. Posleratni polet je rezultirao prikazom tehnološke dike i ponosa svake nacije (rakete, avioni, mašine, kineska stada ovaca sa fabrikom u pozadini). Životinje, voće i povrće, indijanci, sportisti (?), izmišljeni likovi i razglednice dalekih krajeva. U poslednjem poglavlju je mesto našao i nekadašnji jugoslovenski LD. Veliki plavi znak pitanja i LD upisano u tačku je koliko sam ja obavešten značilo "Ka' će plata?". Autori su ga, ne skapiravši baš najbolje, svrstali u anti-pušačka pakovanja.
Galerija slika iz vremena kada je pušenje bilo bezopasno i kada je šarena kutija na stolu bila deo društvene predstave. Sličan zahvat možete videti u Tarantinovim filmovima gde se povremeno provlači nostalgično dizajnirano pakovanje izmišljene marke "Red Apple".


privatna galerija
Inverness, januar 2006.
http://picasaweb.google.com/macasev/InvernessFlorida

crnačko groblje
http://picasaweb.google.com/macasev/BlackGraveyardInvernessFlorida
Inverness, novembar 2008.
http://picasaweb.google.com/macasev/InvernessThanksgivingFlorida
Withlacooche
http://picasaweb.google.com/macasev/WithlacoocheeRiverFlorida
Crystal River
http://picasaweb.google.com/macasev/CrystalRiverFlorida

Treasure Island
http://picasaweb.google.com/macasev/TreasureIslandFlorida

09 November 2008

Krpe


istočna obala (manje-više)

intro soundtrack: "Flamboyant" - Pet Shop Boys
To look so loud
may be considered tacky
Collectors wear black clothes by Issey Miyake


Skoro sam držao neku prezentaciju o fenomenu identiteta i nije bilo vremena da se pozabavim jednim veoma bitnim aspektom: odećom. Bazični pokrivač koji nas štiti od hladnog/toplog. Radna uniforma ili pozorišni kostim za igranje socijalnih uloga. Odelo (ne)čini čoveka, ali zato svašta govori o istom. Imam mnogo love, ali baš ne znam za meru; nisam lovaran, ali znam da izaberem; baš me briga za modu, a u stvari sate provodim pred ogledalom da bih izašao na ulicu "nepretenciozno-cool" obučen; balavim za svim što se pojavi na zvezdama i hipsterima; udobnost pre izgleda; nema veze kako izgleda, samo da je skupo; ... itd.

Omiljene su mi generalizacije odevnih navika "drugih" naroda. Poznato vam je kako su pripadnici naroda i narodnosti nekadašnje Jugoslavije komentarisali izgled stranaca: Švabe u sandalama i čarapama (po mogućstvu pocepanim), Švabice prepečene i sa fluo šminkom, Bugari i Rumuni su izgledali ... pa kao Bugari i Rumuni, Ruskinje kao da su utekle sa štajge... Svesti stil oblačenja na nacionalni nivo je kao i optužiti ceo narod za recimo genocid , ali gde ima dima ima i vatre (gde ima 'lada ima i 'ladnjača) pa ćemo sebi dozvoliti nekoliko nekorektnih opservacija.
Prosečni Amerikanac izgleda kao pomenuti Švaba samo sandale zamenite patikama i stavite mu kačket na glavu, a Amerikanka izgleda kao moja (bilo koja) nastavnica mađarskog iz osnovne škole. Ali pored filmskog stereotipa there's much more to it.

Pored paradajza i krompira iz Amerike nam je stigao i jeans ili nekad poznat i kao teksas. Sveprisutni odevni predmet(farmerke)/materijal(denim) koji je započeo kao radna odeća, a uleteo u pop kulturu 50-tih prošlog veka. Bez obzira na neverovatno šarenu ponudu, prosečni Amerikanac će se ipak odlučiti za baggy najprosečniju GAP varijantu proprano plave boje. Uz farmerke američki doprinos modi su i chino pantalone, nešto slično khaki varijanti samo malkice formalnije. Što bi zapevao Holly Johnson "Americanos, blue jeans and chinos...". U pop kulturu su se uvukle i flanel lumberjack košulje kroz grunge. Nekako se malo smrznem kad se setim te faze. Pa još vezana oko struka. Najznakovitiji komad bi verovatno bio kaubojski šešir, uglavnom vezivan za ruralnu Ameriku i divlji zapad. Svoj prvi kaubojski šešir sam kupio pre par godina na stočnom sajmu (County fair) na severu države New York. Pored onog macho osećaja ovi šeširi su stvarno dobri za kišu.



Boraveći u Washingtonu imao sam priliku da se nagledam vladinih radnika i njihovih uniformi. Obavezni radni dres kod je naravno odelo uz košulju, opcioni prsluk i cipele. Odela su onako birokratski neutralna, a stigla sa prelaza 80-tih u 90-te sa čiviluka "Brooks Brothers" radnji. Sako je na dva dugmeta i sa odužim reverima i nestrukiran. Nikako kratki reveri plus tri dugmeta jer to već odaje neki stav. Pantalone su na falte (pleats) sa neizbežnim manžetnama (cuffs), pa onako "poofy" (nađite vi bolji izraz za "šalvara" kroj) krojene i napeglane na crtu. Obavezno ista boja sakoa i pantalona. Cipele uglavnom crne iz porodice Ecco. Fine, udobne, sa gumenim đonom i neprimetne. Kravate ni preuske, ni preširoke, a u boji da ne bode oči. Košulja najbolje da je bela, ali razne štraftaste i pastelne mogu da prođu. Neki "white-collar" epitet shvataju zaista ozbiljno pa nose one zastrašujuće plave košulje sa belim kragnama i manžetnama. Upitao sam jednog zašto odela moraju biti tako bezlična i staromodno krojena. "Odelo je radna uniforma. Bilo kakav iskorak bi značio iskorak iz sistema." Žene naravno imaju mnogo veći izbor, ali se on opet svodi na "suit", što bi bilo sako uz pantalone ili suknju pristojne dužine. I imaju slobodu da nose "japanke" i raznorazne sandale.

Ako se bira između udobnosti i izgleda, uglavnom se bira ono prvo. Posebno kako se krećemo ka zapadu. Široke majice, svakako "poofy" pantalone (uske valjda utiču na plodnost), komotne bermude i neizbežne, a već pomenute japanke (flip-flops). Zapravo otvorena obuća bilo kog tipa. Skoro sve žene na putu do posla idu u japankama, pa onda samo nazuju štikle. Nije ni redak prizor muškarac u odelu i sandalama. Otvorena obuća se nosi skoro čitave godine što nas vodi do još jedne zanimljive kulturološke razlike. Pripadnici novoga sveta su izgleda razvili imunitet na promaju i 'ladan beton koji su kao što znamo glavni uzrok razboljevanja te i umiranja u slovenskim zemljama. Američki klinci slobodno istrčavaju na sneg polugoli (svaku srpsku majku bi šlog strefio), ali su zato zaštićeni od svega opscenog što može da zarazi njihov nejaki duh. Srpski klinci su i u maju umotani dok sa majkama pregledaju DVD crtaće kod uličnih prodavaca. Treba li pominjati da je stalak sa crtaćima odmah do stalka sa pornićima. Ovde bi američke majke dobile mirišljavu so pod nos.

Amerikanci možda jesu opušteniji što se tiče odeće, ali su zato ustegnutiji što se tiče skidanja iste. Nudizam ovde praktično ne postoji. Ima tako plaža ovde ili onde, ali nikako u meri kako to postoji u Evropi. Golotinja je strogo kontrolisana i zna se gde može da se nađe (zadržavanje u porn odeljcima knjižara i video klubova je ograničeno na 10 minuta).
Slični puritanizam se može naći i na svakoj prosečnoj plaži. Muške kupaće gaće su uglavnom bermude. Ili je preterano pokazivanje nepristojno ili je tu nekoga blam da nema bog zna šta da pokaže? Odlučite sami. Speedo gaće su valjda znak izraženije seksualnosti i popularne su među nabildanim likovima i gay frajerima.
Tu sam upao u zabunu i sa rečju šorts (šorc, ko više voli). Svi znamo šta je to. Kratke pantalone, od dopičnjaka/dokurnjaka do onih do pola butina. Ono do kolena zovemo bermude. One preko kolena ne znam kako se zovu, ali grozno izgledaju i na najboljim muškim nogama. E, u Americi je shorts strogo do kolena, ništa kraće. Prekratko opet upućuje na "dress for success", što sam skapirao po zgledanju srećnih porodica u Virginia Beach-u (Am. Tidbits 15)


Razne intervencije na telu (tatoo, piercing, body implants ...) su mnogo češće, ali opet ipak ugurane u sub-kulturni tor. Ovih dana je među mlađom edgy populacijom veoma popularan ear tunnel, tribal umetak koji razvlači rupu u ušnoj resici. Subkulturne grupe imaju svoje prepoznatljive kodove oblačenja koji ponekad iscure u svakodnevnu uličnu modu. Goth momenti, heavy metal kaiševi, hippy tie-die materijal, two-tone cipele, martinke... Just mix 'n' match.
Prosečni student iz unutrašnjosti se najpre opredeljuje za neku nerdy varijantu: sako, farmerke, Buddy Holly naočare i flat cap.
Poslednjih godina je u modi i keffiyeh, tradicionalna arapska marama verovatno najupamćenija kao amblem Jasera Arafata. Ima ga da se kupi kako po streetwear prodavnicama, tako i po ulici. Uglavnom je u pitanju pepito (houndstooth) varijanta u raznim bojama. Kako je tradicionalni keffiyeh naširoko prihvaćen kao simbol palestinske borbe za slobodu (ili terorizma, zavisi iz kog ugla gledate) ovdašnji cionisti nisu baš oduševljeni ovim modnim trendom. Politički naboj ovog odevnog predmeta se izgubio kao i u slučaju military/camouflage trenda ili kukastog krsta i dalje dragog goth populaciji. Nabavio sam dva keffiyeh-a i rado ih nosim, mada sam se malo izbezumio kada sam ugledao devojku umotanu u isti na naci paradi u Beogradu. Nije bitno što mrzimo i muslimane, ali sad su Jevreji na listi. Ko će bre da pohvata u tom malom mozgu koga sad treba da mrzi i kako to da pokaže.

Ako se odlučite za "pozorišni kostim" društvene uloge moraju da se igraju kako je režiser zamislio inače ne možete na scenu. Tu stižemo do institucije smokinga ili tuxedo-a. U pitanju je zapravo "black tie" dres kod gde uvek imate utisak da je u pitaju bal pingvina i papagaja. Muškarci po običaju imaju JEDAN izbor koji uključuje tuxedo sako i crne pantalone uz leptir mašnu sa odgovarajućim okovratnikom. Žene mogu kako hoće, samo da je cockatil 'aljina koje god boje.
Sličan kostim je i seersucker odelo. U pitanju je prugasto odelo, ali ne ono mafijaško pinstripe, nego šiveno od lakog materijala na pruge jednake širine koje se razlikuju po teksturi. Veoma je popularno na jugu i skoro obavezno ide uz leptir mašnu. Bonton nalaže da se nosi između Memorial Day-a i Labor Day-a. Ima i onaj dodatak da se ne nosi ništa belo posle Labor D-a. Prosto rečeno, svetlo/belo se nosi leti. U Kongresu postoji i Seersucker Thursday u junu kada na taj dan svi senatori nose seersucker odela u spomen vremenu kad nije bilo rashladnih uređaja. Ovaj odevni predmet koji meni najviše liči na pi(d)žamu je i deo preppy kulture prestižnih škola i koledža. Tipičan preppy look bi bio napeglana i dobro zakopčana košulja uz pomenute chinos (obavezne falte i manžetne) i brodarice (loafers). Za detalje preppy kulture videti bibliju zvanu "Official Preppy Handbook".

Ne znam kako vama, ali meni beskrajno na nerve ide modni seksizam. Ženama je sve dozvoljeno i imaju mnogo više izbora glede odeće nego muškarci. Sećam se jedne scene sa Belgrade Design Week-a kada mi je čika u jezivom crnom odelu rekao da ne mogu da uđem u vladinu zgradu u japankama. Ja tu započnem na propast osuđenu raspravu tipa kakav je to način, gde vam je zvanično obaveštenje, zašto žene mogu, a mi ne itd. Ne znam da li je dotični čika čuo da i muškarci ovih dana XXI veka kao nešto neguju svoja stopala i da to više nisu pastiri koji su posle šest meseci čuvanja ovaca sišli u selo i konačno skinuli čarape. Žene su ipak i dalje objekti želje i mogu da izgledaju kao sa oranja stigle, a frajeri mogu da se slikaju sa svojim sređenim stopalima i italijanskim sandalama. Na kraju sam se uvukao neopažen na stražnji ulaz. Za vreme konferencije čujem da su i ostali prošli isto, a jedan momak se dosetio i pozajmio najlonke od svoje devojke i tako bez problema ušao u zgradu. Može u japankama, ali ako imaš i čarape.


Modni saveti koje možete dobiti za džabe na Union Square-u u Njujorku.

outro soundtrack: "Cactus" - Pixies
Bloody your hands on a cactus tree
Wipe it on your dress and send it to me

Sitting here wishing on a cement floor

Just wishing that I had just something you wore




Personalni fešn editorijal
Moj stav prema oblačenju je sakriti stomak i uska ramena, istaći noge, kupiti jeftino, ponekad napraviti (samo majice, zapravo), izgledati cool/autentično, ali šatro nepretenciozno. Uglavnom, bitno je kako, a ne šta nosiš. Od svojih teenage dana sam kao i svi prošao najraznije faze modelovanja sopstvenog izgleda. Rezultat bi najbolje opisao Eddie Izzard:
"“Cool” is a pursuit of youth, it’s a fashion link thing being cool. It’s linked to the circle- you’ve got “Looking Like a Dickhead” over here, “Average Looking,” “Kind of Cool,” “Cool,” “Hip and Groovy…” “Looking Like a Dickhead”! I have been known to cruise in that back area…" Uglavnom sam se vrteo oko te tanke crte između “Hip and Groovy” i “Looking Like a Dickhead”. Dokaze pogledati ovde.
Na šta to liči sada i koliko košta pogledajte dole.


Glamour, a history - Stephen Gundle
Uz sve ovo naklapanje o oblačenju i modi nikako ne može da se izbegne glamur. Jedna od onih reči koja se često zlorabi, ali niko nema pojma šta zapravo znači. Odgovor je pokušao da ponudi Stephen Gundle u svojoj 450 strana dugoj knjizi "GLAMOUR, a history". Za početak autor tvrdi da glamur ne potiče od aristokratije nego od buržoazije. Svakako su neki elementi pokupljeni sa dvorova, ali glavna poenta je da je hard-working buržoazija posle određenog stepena akumuliranja kapitala poželela da to i pokaže. Blještavi sjaj više nije dobijan rođenjem, mogao je konačno i da se kupi. Protestantski radni čovek sa parama po prirodi nije sklon nekom silnom razmetanju, ali mu je želja na tržištu zagolicana "sex and excess" ponudom kojoj je teđko odoleti. Pioniri glamura su bili pozorišni glumci/glumice i kurtizane. Sve se vrtelo oko lepote, ekstravagantnosti, preterivanja, sex appeal-a, sjaja i ozloglašenosti. Glamurozni ljudi su pripadali svetu reprezentacije sa dva važna pravila "fakery" i socijalna gluma. Lepota se obavezno kombinuje sa pomodnim, skupim i slavnim. Glamur je takođe indukovan vertikalnim (penjanje po lestvici uz pomoć talenta, sreće ili seksualnih usluga) ili horizontalnim izmeštanjem (geografski strano uvek nosi ono egzotično glamurozno). Glamur je sjajno definisan i iz pesme sa početka ovog teksta "You live in a world of excess, where more is more and less is much less." U sistemu modne industrije glamur je postavljen nasuprot sofisticiranosti gde je prvo mladalačko, dinamično, preterano i prolazno, a drugo kontrolisano i dugotrajno. Ključnu ulogu igraju i mas-mediji, kako u produkovanju tako i u proliferaciji istog.
Kao savremenu modnu ikonu glamura autor ističe Gianni Versace-a koji je modele pretvorio u supermodele i uz pomoć čije haljine je nepoznata Elizabeth Hurley preko noći završila na naslovnim stranama. Tu je i narodska princeza Diana kojoj su kraljevske veze dosta pomogle, ali nisu bile ključne. I neizbežna Madonna.
Svetlucavi snovi koji konačno mogu da se kupe. Preslatka čokolada od koje vam može pripasti muka, ali ko voli...
Zaha Hadid i Karl Lagerfeld su za Channel uradili putujuću izložbu koja je ovih dana boravila u Central Parku u Njujorku. Spoj umetnosti i komercijalne mode. Zavirite na glam otvaranje ovde.
O autorovom iskustvu sa istom izložbom čitajte na blogu City magazina.


privatna galerija
Fashion tidbits i Chanel paviljon
http://picasaweb.google.com/macasev/ZahaFashion


izvori dodatnih fotografja: sa raznih strana, mrzi me da nabrajam
osim poslednje koja je moja

14 October 2008

Naprsla stakla i napukla zvona


Philadelphia, Pennsylvania


intro soundtrack: "Naked Girl Falling Down the Stairs" - The Cramps
I went to the museum and stood on a chair.
Some girl drew a crowd by what she didn't wear.
She made everybody look up there.
It was a naked girl fallin' down the stairs!


U jeku predizbornog cirkusa vreme je za posetu još jednom bivšem glavnom gradu, a razlog je totalno nevezan za istoriju US of A. Otišao sam isključivo da vidim Marcela Duchampa.
Po američkim muzejima tražim američku umetnost, a uglavnom nailazim na Dalija, Mondrijana, Van Goga... Čak je i Whitney Museum of American (!!!) Art imao izložbu o Pikasu (???). Doduše obilazeći evropske muzeje uvek sam se pitao, a gde su "ona" čuvena dela i zašto ovde gledam sve neke restlove. Kao i u slučaju godfather-a savremenog arta. Po koja skica ovde onde, pa onda jedan komad iz serije "Art u kutiji", i to je to. Duchamp je kao i većina evropskih umetnika s početka veka postao svestan da će Veliki Svetski Rat uskoro dobiti naziv "Prvi" i zapalio putem vrlog novog sveta. A eto mi i odgovora zašto je sve "bitno" po američkim muzejima.

Duchamp je otišao u Ameriku već početkom "Velikog" rata i tamo je već dočekan kao celebrity zbog učešća na Armory Show-u u New Yorku sa "Nude Descending the Staircase" pomenutoj u pesmi The Cramps-a sa početka. Sa Katarinom Drejer osniva Société Anonyme, udrugu za promociju i pomoć evropskoj avangardnoj umetnosti. Pre dve godine sam uspeo da uhvatim Société Anonyme izložbu u "Phillips Collection" muzeju u Washingtonu. Picabia, Naum Gabo, El Lissitzky, Schwitters, Man Ray, svakojake poslastice i par Duchampovih komada: Tu'm i Rotoreljefi koji naravno nisu mogli da se uključe. U Njujorku Ducahmp upoznaje i svoje dugogodišnje mecene, Louise i Waltera Arensberga. Oni su mu plaćali studio, a on im je za uzvrat obećao "Veliko staklo". Zahvaljujući Arensbergovima skoro čitav Duchampov opus završava u Filadelfijskom muzeju.



Izlazimo iz voza, rano jutro... maglovito. Železnička stanica koju pamtim iz De Palminog filma "Blow Out" gde John Lithgow juri Nancy Allen. Napolju baš i nema gužve, a u daljini se vidi "One Liberty Place", zgrada koja je me je uvek zgražavala kao loš omaž Chrysler zgradi u Njujorku. Uživo izgleda još gore. Lagano idemo peške u potrazi za hranom i muzejem. Hranu nalazimo, ali se gubimo na putu do muzeja koji je navodnu tu jako blizu.

Za ovo hodočašće sam čak obukao i svoju Rrose Selavy majicu. Izignorisao sam manje više sve razne Matise, Sezane, napukle vaze i skrljane stubove i konačno... da. Evo je soba. Sa vrata se odmah vidi "Veliko Staklo", naprslo. Tu je nekoliko slika iz rane faze, Fontana, Točak na stolici, "Nude Descending the Staircase"... manje više sve na jednom mestu. U sobi uopšte nema posetilaca, tako da na miru mogu da posedim i kontempliram. Znam negde unapred da njegov rad sa dobrim razlogom ne potpada u red onih arty fetiša za koje se čeka red. Njegov rad su ideje, a ovi objekti su samo manifestacije, što možete videti i po knjigama, pa ne morate potezati do Filadelfije. Ipak sam onako salonski balavio nad svim tim objektima. "Jao, pa to je Duchamp lično pravio. Upiškiću se od sreće." Prokleta mitološka, konzumerska aura. Jednu stvar ipak morate videti uživo, "Étant Donnés". Njegov poslednji rad, instalacija u obliku peep show-a. Odrana vrata u zamračenoj sobi, a na vratima dve rupice. Retko ko se i od retkih posetilaca dosetio da se približi i zaviri. Duchamp je radio na ovom komadu skoro dve decenije u svom studiju na Greenwich Village-u. Svi su mislili da je odustao. Muzej ga je postavio za javnost 1969, godinu dana posle njegove smrti, a prema detaljnim uputstvima koje je ostavio.



Napolju lep kasni jesenji dan. Ja svoju misiju obavio i 'ajd sad da malo vidimo i grada kad smo već ovde. Ulicom Benjamina Franklina stižemo do JFK Plaze. Američki gradovi se obično nisu razvijali radijalno iz nekakvog jezgra koje u Evropi volimo da zovemo centar. Ovo sam ipak skapirao kao nešto što je centar grada (a i Philly jeste dosta star grad i podosta evropski). Trgom dominira Indijanina skulptura LOVE na jako ružnom limenom postolju. Odatle i popularan naziv "LOVE park". Ja bih ga prepovezao i sa nazivom grada koji na grčkom znači "bratska ljubav". Mesto je prvenstveno postalo čuveno po skateboard kulturi, ali meni je najviše privukao okolni arhitektonski asemblaž. Nekakve stare zgrade raznih eklektičnih miksova (kolonijalno mešano sa nekom neo-renesansom i kvazi-barokom i bog te pita čime sve ne) pored visokih staklenih nebodera, pa presecano severno-evropskim kućercima. Kao studentski rad na temu postmodernog arhitektonskog konteksta.

Vrlo uskoro saznajem i pravo značenje fraze "inner city". Inner city u Evropi dosta često predstavlja prestižno središte grada sa skupim stanovima i bogatim stanovnicima. Bogati Amerikanci obično teže da se izmaknu iz vreve grada (osim ako nisu njujorčani zaljubljeni u Park aveniju) i nastane se u mirnim i sređenim predgrađima. Centar grada je tako prepušten sirotinji i raznim slojevima koji se baš nisu dobro snašli. Ulice uokvirene poslovnim zgradama, prodavnicama i pozorištima vrve od beskućnika uglavnom afro-američke fele. Moram priznati da nikada nisam zakoračio u Harlem, ali kapiram da bi osećaj bio veoma sličan. Prvi put u nekom američkom gradu osećam nekakvu pretnju što visi u vazduhu. Kao da ste nepozvani ušli na tuđu teritoriju, a domoroci vas šmekaju i oštre ražnjeve. Od mene bi možda mogla neka masna supica da se spravi. Ulazimo u prvi diner da ručamo, nekog drugog.

Stiven mi preko hamburgera priča o velikoj važnosti ovoga grada. Jedna od ranijih naseobina nastanjena Britancima, Šveđanima i Holanđanima ubrzo je postala središte političkog života i borbe za nezavisnost. Centralna figura je naravno Benjamin Franklin, prosvetitelj i i reformator dositejskog tipa. Uvek se setim Diznijevog crtaća sa debelim čikicom čudne frizure i sa njegovim sidekick mišem koji je bio prepun super ideja: bifokalne naočare, peć koja super greje a ne dimi, gromobran... Simpatični čova renesansnog duha, topla očinska figura koja preferira nauku i prosvetiteljstvo, a ne politički grabež ili religioznu zatucanost. Zasluženo vas gleda sa novčanice od 100$. Prošli put pomenuta politička bagra bi mogla opet malo da se priseti vrednosti na kojima su ovu zemlju osnovali the founding fathers. Philadelphia je u XVIII veku preuzela primat od Njujorka po svim pitanjima i naravno najpoznatija je kao kolevka američke revolucije i borbe za nezavisnost.

Chestnut ulicom idemo i do tog čuvenog mesta gde je potpisana deklaracija o nezavisnosti, 4. jula 1776. U nacionalnom parku nezavisnosti se nalazi i jedan od najmoćnijih simbola ove zemlje, Liberty Bell. Zvono je navodno zazvonilo tog 4. jula da okupi građane kojima je pročitana deklaracija o nezavisnosti. 4. jul je izgleda totalno izmišljeni datum, pošto je deklaracija valjda potpisana tek negde u avgustu. No, koga briga za fakte (nije se ni Tito rodio 25. maja), bitna je istorijska i simbolička mitologizacija. Zvono je napuklo već prilikom prvog testa. Izliveno je drugo i zvonilo je prilikom raznih bitnih događaja. No, kao ukleto i ovo je puklo, pa je popravljano. Kako nam vodič reče ova pukotina koja se danas vidi nije originalna napuklina, nego trag opravke. U svakom slučaju, ikona je davno definisana: napuklo zvono slobode. Zvuči pomalo scary ako se zamislite.

Paviljon u kojem se zvono nalazi je čuvan bolje od Pentagona. Nekoliko detektora za metal i pretresanje torbi, kao da se ukrcavam na spejs šatl. I to sve zbog jednog razbijenog zvona. Ali znate i sami kako stvari stoje sa simbolima. Posebno nacionalnim.
Preko puta je i Independance Hall u kojem je potpisana deklaracija, a koji je jedno vreme bio i sedište kongresa. Liči mi onako na gradsku kuću u rodnom mi Bečeju. Ništa veliko, ali reprezentativno.



Moram priznati da je ovo jedan od retkih gradova kojim nisam bio baš preterano oduševljen. Većina tih najstarijih gradova na istočnoj obali ima problem u susretu sa XX i XXI vekom. Planirani su kao industrijski gradovi, a kako industrije više baš i nema (posebno ne u gradovima) počeli su da se osipaju po ivicama. Onako europski zadah laganog raspada.
Sumnjam da ću se vraćati. So long, Rrose Selavy.


outro soundtrack: "Blake Says" - Amanda Palmer
But just like Caroline
He doesn’t seem to mind

The globe is getting warmer all the time

It’s still cold in Alaska




Who killed tricky dodos? Jesus did. (nije pljuvanje po religiji ;)
U proteklih mesec dana muzička indistrija mi je baš išla na vodenicu (niz dlaku?... otkud znam, smislite vi metaforu :)
1. Dugoočekivani solo album Amande Palmer (ex The Dresden Dolls), "Who Killed Amanda Palmer?" je konačno izašao. Iskreno rečeno očekivao sam neko cmizdrenje nad klavirom, bar sudeći po raznim živim snimcima. Spiritus movens The D. Dolls-a je rešio da izađe iz tesnog dueta i krene svojim putem. Ostao je isti duh brehtijanskog punk kabarea, ali ovaj put uz prilično bogatu produkciju sa gudačima i horovima i svakojakim dodacima. Predivni omaž Velvetima u "Blake says", poskočica o abortusu, nepristajanje na poziciju sa jedne strane ampersenda... Pre par nedelja je imala malu barsku svirku u SoundFix records muzičkoj prodavnici u Brooklynu. Taman fino i malo, bez halabuke, onako za fanove. Ljudi sedeli na podu, ona svirala svoje stvari i cugala pivo. Odličan dokaz da njena muzika funkcioniše samo uz glas i klavir. Trajalo je dosta kratko pošto su se komšije (potplaćene od strane Virgin-a) žalile na buku (!!!???). Indie muzičke prodavnice polako odumiru, čak i preko East Rivera.
2. Ozloglašeni Virgin sam ipak obišao zarad kupovine definitivnog fetiša godine. "The Power of Negative Thinking: B-sides a rarities", Jesus And Mary Chain. Braća Reid su se pomirila, imaju nastupe, a odsvirali su i novu pesmu (posle 10 godina) kod Davida Lettermana. Box set od 4 CDa sa sa svim i svačim što smo manje više ponekad čuli, pa ispresecano nečuvenim biserima. Nepreslušana istorija majstora melodične buke. Ako su "Ride" "House of Love" sa motornim testerama, onda su "JAMC" braća Wilson (The Beach Boys) koji su progutali celu kućnu apoteku i zajedno skočili u Fargo-like woodchipper. Box set je u formi knjige sa isečcima intervjua, istorijatom line-up-ova, plakatom sa svim omotima singlica. Osamdesetak pesama mogu da se slušaju u nizu bez problema, pa onda ispočetka. Božanski buzz/fuzz neviđene energije... "We started the band because we couldn't find records that we would like to buy..."
Nadajmo se samo da ovaj reunion neće završiti mega-tužno kao Pixies (kao dokument pogledati "Loud Quiet Loud" film o ponovnom okupljanju iz 2004.)
O autorovoj opsesiji savršenim 37.2 C zvukom možete pročitati na last.fm žurnalu ovde>>>
3. Od kritičara obožavani The Dodos su takođe imali omanju svirku na dokovima East Rivera. Psihodelični neo-folk duo iz San Franciska sa neslušljivom predgrupom zvanom AU. Lepi, mladi, talentovani i zabavni.
4. Tricky izdao novi album, "Knowle west boy". Ovo zvuči sveže i energično kao Maxinquaye. Ima i obrada Kylie Minogue, "Slow". Massive Attack Vs. Tricky? Pitanje postalo izlišno.
5. Thievery Corporation iz omiljenog nam Washingtona objavili novi album "Radio Retaliation". Slušljivo, loungie i ne zaslužuje više od (***). Fujuya&Miyagi, Britanci suludog japanskog naziva izdali isto novi album, "Lightbulbs. Sjajan omot, muzika dosadnjikava (**). Kopajući po indie prodavnicama naišao sam i na prijatno iznenađenje, Sun Kil Moon projekat Mark Kozeleka na albumu pod nazivom "April". Divan omot i još lepša muzika. Neo-folk, gitarsko, melanholično...
6. Eno i Byrne objavili novi zajednički album posle 27 godina. Nije bolesno lepo kao "My life in bush of ghosts" i više zvuči kao Byrneov solo album lagano ispresecan Enoom. Stefan Sagmaister radio omot. Eno se u zadnje vreme posvetio i pravljenju muzike za (nisu liftovi) igrice. "Spore" se reklamira naveliko i ne dobija baš neke sjajne kritike, mada je muzika dobra. Probao sam telefonsku verziju i nije bog zna šta. Ako ništa drugo bar propagira evoluciju.

Go MAD
Tražite muzej dizajna? Teško ćete ga naći. Jedina opcija je bio Cooper-Hewitt na muzejskoj milji u Njujorku. Pre par nedelja je otvoren stvarni i pravi muzej dizajna, Museum of Arts and Design iliti popularno MAD (logo radio Seymour Chwast). Nova zgrada na Columbus Circle-u nije baš vrhunac dobrog dizajna, ali šta sad, nećemo da sudimo knjigu po koricama. Sadržaj je baš kao što sam i očekivao: lampe, stolice, tanjiri, minđuše i viljuške. Papira nigde. Na 5. i 6. spratu je relativno zanimljiva konceptualna izložba pod nazivom "Second Lives: Remixing the Ordinary". Po mojoj slobodnoj proceni koncept je sledeći: izaberete umetnike sa opsesivno-kompulsivnim poremećajem, date im ogromnu količinu istih predmeta (random izabranih), pa onda oni to slože u instalaciju koja opet liči na nešto drugo. Piramida od hrpe plastičnih kašika, omaž Brancusijevom stubu napravljenom od kutija, sofa od novčića, Mona Lisa od kalemova konca, stogovi knjiga izdeljani u skulpture... Da ne budemo totalno grubi, bilo je par fascinantnih komada: luster od špriceva, krek pajpova i pilula; ogromna slika azijskog krojačkog sweat shop-a napravljena od nalepnica modnih robnih marki; vinilne singlice izdeljane u leptire... Ne znam da li ste primetili u poslednjih par godina je dovoljno da napravite nešto jaaaaaako veliko, ili sastavljeno od hiljada istih komadića i možete komotno na Venecijansko bijenale.
Pored ove izložbe protrčao sam i kroz nastajuću stalnu kolekciju. Malo nakita iz Tiffany kolekcije, nekakvi tanjiri i objekti čiji oblik sam zaboravio čim sam skrenuo pogled. Muzejski shop za sada nema bog zna šta da ponudi. Ok, daćemo im fore, tek su na početku. Knjiga valjda bude bolja od korica.
www.madmuseum.org


privatna galerija
Philadelphia
http://picasaweb.google.com/macasev/PhiladelphiaPennsylvania

Amanda Palmer koncert
http://www.new.facebook.com/album.php?aid=58876&l=fa45f&id=742017192

14 September 2008

Plastično voće


Alexandria/Mount Vernon, Virginia

intro soundtrack: "Killing an Arab" - The Cure
Staring down the barrel
At the Arab on the ground

See his open mouth

But I hear no sound


Kroz prozor svake noći gledam dva paralelna zraka svetlosti uperena u nebo, memorijal žrtvama 9/11 napada. Prekopavanje po leševima se po običaju koristi u političke svrhe. Te tu nema ništa novo. Zanimljivo mi je samo da pomenem neke cifre: u 9/11 napadu je poginulo oko 3000 ljudi; svaki dan širom sveta umre 26.000 dece !!! Sumnjam da se iko njih priseća. Svaka udovica vatrogasca ili policajca poginulog u napadu je dobila $1.000.000. Interesenatno je pogledati ponekad cifre i iz 2. svetskog rata. Svi znamo ko su ultimativne žrtve Nazi progona (6 miliona Jevreja iz raznih zemalja). U istom ratu je izginulo 20 miliona Rusa. Da li se neko seća Jermenskog holokausta iz 1. svetskog rata? Da odmah preduhitrim mašanje za antisemitizam i rusofiliju. Poenta: neke žrtve i nesreće ostanu nepravedno zaboravljene. A i ove upamćene se ne pamte zbog žrtava, nego zbog interesa.



Pored politikantske nekrofilije ima i vedrijih (smešnijih?) tema: predizborni mitinzi. Obama se ponaša kao da je već predsednik, ali zato ima pravi vatromet i lepo vreme bez obzira na masovni republikanski moleban za kišu. Prizivanje kiše kapiram treba ostaviti onom utanjenom sloju originalnih stanovnika "novog sveta" pre Kolumba. McCain je imao vatromet na ekranu, a ispod debelog leda i snega je iskopao wannabe potpredsednicu čija je ćera zatrudnela sa 17 bez da se prethodno udala kako gospod bog i nalaže. Ako volite cirkus, republikanska konferencija je ipak bila pravi izbor: debeli, beli i bogati ljudi sa smešnim šeširima. Pomenuta snežna kraljica pored ostalih hitova ima navodno zabranjivanje knjiga (impresivnu listu videti ovde). Kapiram da bi se iz plamena zapaljenih knjiga pojavili duhovi McCarthy-a, Nixona, J Edgara... Ako ništa drugo, pokupili su svu medijsku pažnju. Demokrate obećavaju promenu, a republikanci obećavaju... promenu. Nadamo se da je izvesno ko će biti novi predsednik, ali da vidimo šta je bilo sa prvim. Pravac Mount Vernon, nekadašnje imanje Džordža Vašingtona.



Na putu prema odredištu stajemo u gradu Alexandria. Nije baš na moru kao ona originalna, niti ima baš neku impozantnu biblioteku, ali zato ima svetionik. A svetionik je zapravo masonska loža i spomenik prvom predsedniku SAD i izgleda "even better than the real thing", kao na nekom filmskom setu. Originalni svetionik na obali sredozemlja je davno uništen i postoje samo crteži i to razni. Ovaj spomenik izgleda kao kada biste napravili anketu "kako je izgledao aleksandrijski svetionik", pa od toga sastavili nacrte. Opšte kolektivno mesto, napeglano i lagano diznifikovano. Fenomen "lepši i stariji" ćemo svakako obraditi u zasebnoj priči.

Grad šmeka na gothic charm Georgetowna u Washingtonu, ali onako sa laganim dodirom juga. Na ulici King možete naći knjižaru sa polovnim knjigama koja ima neviđene naslove i to za budzašto, odličnu striparnicu i prodavnicu retkih plakata. Ulazim unutra da zavirim šta ima. Čisto blago: jedna kopija postera Julesa Cheret-a s kraja XIX veka, inače čoveka koji se pojavljuje na početku svake pisane istorije postera; čuveni "Bob Dylan" Miltona Glasera; veliki izbor plakata zlatne ere Hollywood-a; i ko zna šta sve još... Ljubazni vlasnik mi je dozvolio da fotografišem radnju, dok su mi bale išle na usta. Ništa lepše od nestabilnog medija kao što je papir i to po zamašnim cenama. Dalje niz ulicu je otrcana rupa koja prodaje samo fish&chips. Jede se strogo rukama i na umašćenom papiru. U malom lifletu čitam o poznatim stanovnicima devičanske Aleksandrije: noir country pevačica Neko Case, bubnjar benda Police, Stewart Copeland i njegovo visočanstvo The Lizard King, Jim Morrison iako ga automatski uvek vezujemo za L.A. Morrisonovi su se selili zbog oca koji je bio oficir, pa je Jim završio "George Washington" srednju školu u Aleksandriji. Možda je tu već čitao Ničea i Brehta i zamišljao kako je to pogledati smrti u oči, a ne umreti. Ko će ga znati...

Pola sata vožnje odatle parkiramo se pred Mount Vernonom. Dok Stiven kupuje karte za ulazak ja blejim unaokolo. Na ulazu stoji tabla "George and Martha Washington". "Hej Dži, pa ovi se zovu kao ono dvoje iz Olbijeve drame." (Ko se boji Virdžinije Vulf?). Napola rečenice sam skapirao kakvu glupost odvaljujem i to onako naglas, ali je bilo već kasno. "Erm, da. Olbi je mislio na OVO dvoje kada je pisao "Who's afraid of VW?"



Na ulazu u objekat je oduži red, a posetioce zabavlja domaćica lično, "Martha Washington". Svi stoički čekaju na red da uđu unutra, a meni se već puši. "Martha" ide od jednog do drugog i prijateljski ćaska. Jednog klinca uči kako da se lepo nakloni pred devojkom. Joj, ako stigne do mene, moraću da se uzdržavam od Olbijevih citata tipa: "Let's hump the hostess." Lagano nas je preskočila kao da je pretpostavila šta mi se mota po glavi i krenula da gnjavi žrtve iza nas. Entuzijastične starije tete iz udruge poput "Kola srpskih sestara" nas usmeravaju kao ovce i uzgred ispaljuju neke random istorijske fakte. Podeljeni na grupe od po 10-15 ljudi ulazimo unutra. Drečavo zelena trpezarija prepuna starinskih drangulija. Iskreno rečeno, kad vidite jednu memorijalnu kuću, videli ste sve. Sređena scenografija u koju ne možete da uđete. Vodič nam priča kako je Džordž bio sklon dizajnu enterijera i kako je sve sam smišljao i uređivao. Izgleda da je bio veći queen od Lincolna. Od raznih portreta, gipsanih girlandi, rustičnog ali classy nameštaja meni najviše privlači pažnju veštačka hrana na trpezarijskom stolu. Šnicle kao da su sad pečene, sveže kuvani gumeni krompir i polirano voštano voće. Neviđeno realistično, opet na liniji aleksandrijskog svetionika.

Idemo kroz hodnike, obilazimo spavaće sobe sa neverovatno malim krevetima. Čipka, vezovi, pa opet malo portreta. U hodniku jedan vodič priča o funkcionisanju čitavog domaćinstva koje je dakako počivalo na roblju. Ali nije to bilo tako loše, kako nastavlja vodič, Washington se veoma lepo odnosio prema njima i ovi su živeli mnogo lepše nego oni sa dalekog juga. Neke je čak poveo sa sobom u Njujork da budu deo osoblja za vreme njegovog predsedničkog mandata. Uostalom u to vreme je bilo sasvim normalno imati robove i George se zbog svoje političke karijere nikada javno nije usprotstavio robovlasništvu. Sasvim razumljivo, jel'. Ja stojim ukopan i ne verujem svojim ušima. Zaboravih da vam spomenem. Vodič je bio crnac.
Kako kada mi je jedan prijatelj (koji se inače bavi socijalnim pitanjima manjina) pričao o razgovoru sa Romkinjom ('gankom?) u autobusu koja se nabila uz prozor jer je naviknuta da se ljudi klanjaju njene aure. "Pa živimo tako... dobro. Dođu ponekad (ne znamo ko to tačno) i donesu neke lekove. Samo da nam ne curi kroz krov. Nije loše."

Silazimo dole da obiđemo kuhinju gde opet nailazim na fenomenalne primerke veštačke hrane. Sve lepo drveno i rustično, a drugi vodič (bela žena iz "Kola američkih sestara") priča šta se tu kuvalo uz presecanje istorijskim faktima o Lafayette-u i Adamsu i dodacima kako Washington nije nosio periku nego je puderisao kosu i kako je pogubio sve zube dok je stigao na mesto predsednika. Niko ni da zucne o njegovim religijskim ubeđenjima. Čovek je bio pripadnik tada glavne Anglikanske crkve i bio je više nego poznat po religijskoj toleranciji. Svi su dobrodošli koje god ne/vere bili samo da su dobri građani. Ovi sada, posebno iz republikanskih redova, su totalno zaboravili na glavne vrednosti na kojima im je zasnovana država. Između ostalog i jasna granica između crkve i države. Na dolaru i dalje stoji "In god we trust". U kog to tačno boga, ne znamo. Lord almighty se ne vadi iz usta prilikom bilo kakvog javnog govora, a reći da si ateista se ravna sa izjavom da si član Al-Kaide. Mogao bi George malo da se povampiri i pripodseti ovu bagru odakle se krenulo i gde se završilo.

Umakli smo od Martha Washington sestrinstva i prošetali lepim vrtovima sa pogledom na reku Potomak. Čitavo imanje je jedna velika fabrika za pravljenje hrane i opsluživanje gazdinstva. Nailazimo i na groblje robova koji su tu radili, sa uglavnom neoznačenim grobovima. Tu negde iza ugla je i grob njih dvoje. Ništa glamurozno, niti preveliko. Dve ploče i dva obeliska.

Nećemo da mu oprostimo roblje, ali je ipak bio velika faca i verovatno zaslužuje da se svaka druga ulica i okrug, a da ne spominjemo grad i državu zovu po njemu. Sada svaka šuša koja se domogla presedničke stolice dobije neki objekat, kao što republikanci kada se dočepaju vlasti sve živo zovu Reagan. Da ima pravde i smisla za humor osrednji glumac bio bi sahranjen u zagrljaju Margaret Thatcher.

Ove nove šuše uglavnom prete kako će ljudima biti da pobedi onaj drugi. Strategija poznata u Srbiji sa poslednjih izbora kao "buuuu, devedesete!!!" Da li će da pobede John Bush McCain/Sarah Cheney Palin ili će Amerika stvarno da se probudi, videćemo 4. novembra. A onda 5. novembra dok se u Britaniji tradicionalno spaljuje lutka katoličkog anarhiste, ovde bi moglo nabijanje na kolac jedne male glave sa nablizu okicama i velikim ušima.
I nije to sve. Jel to neko spominje 'Ladni rat 2?


outro soundtrack: "Dawn's Highway" - The Doors
Indians scattered on dawn's highway bleeding
Ghosts crowd the young child's fragile eggshell mind.

...

Blood will be born in the birth of a nation

...
Indian, Indian what did you die for?
Indian says, nothing at all.


PS

Božićna čestitka iz 2006 gde smo navodno glumili Džordža i Martu iz "Who's afraid of Virginia Woolf?" (Mene mrzelo da smišljam Liz Taylor drag.) Mada je više ispalo "Wall Street" meets "Midnight Cowboy".



The Plot - Will Eisner
Willu Eisneru veovatno pripada zasluga za ustanovljavanje grafičke novele kao literarne forme. U pitanju je jedan od kultnih likova američke strip scene, a umro je pre tri godine. U njegovu čast je ustanovljena i nagrada Will Eisner Comic Industry Awards. Pred kraj života je uspeo da završi delo na kojem je radio više od dvadeset godina: The Plot: The Secret Story of The Protocols of the Elders of Zion. Radi se o istorijskoj analizi ozloglašenih "Protokola sionskih mudraca", jednoj od najubitačnijih knjiga (pored Biblije) svih vremena, a u formi grafičke novele. Da je dotično delo falsifikat je nekako postalo svima jasno, ali nažalost ljude često uopšte ne zanima istina nego pokriće za svoje postupke. Uzor za falsifkat je pamflet Mauricea Jolly-a "Dijalog u paklu između Makijavelija i Monteskjea" nastao 1864. a uperen protiv političke represije Napoleona III. Tu skačemo na kraj XIX veka gde su se konzervativci u Rusiji uplašili da car Nikolaj II pada pod uticaj modernizatorskih ideja. Mora se naći neki čvrst dokaz protivu zavere boljševika, a žrtveni jarci će po običaju biti Jevreji. Angažovan je uvežbani falsifikator Mathieu Golovinski da isprodukuje nešto što pre. Ovaj stisnut tesnim deadline-om pretabava "Dijalog u paklu..." sa nekim omanjim izmenama i prilagođavanju potrebama. Optužnica protiv belosvetske jevrejske zavere je prošla kod ne previše bistrog cara. Džaba posla, pošto će istom crveni uskoro doći glave. No, konzerva sa crvima je ipak otvorena, a poklopac se zagubio. Bez obzira na raskrinkavanje spisa od strane novinara Time-a iz 1921. "Protokoli" se prevode se na mnoge jezike i šire kao virus. Spominju se naravno u Goebbelsovim dnevnicima kao i u "Mein Kampfu". Posle rata i sve do danas stari vampir nikako da umre. I dalje mogu da se nađu kopije svuda po svetu, studenti u Kaliforniji ga koriste u svojim protestima ne znajući šta je to zapravo... Neko mi skoro reče da uvek može da se nabavi ispod tezge u knjižari na trgu Nikole Pašića.
"The target is easy to find because the enemy is always THE OTHER." Zvuči li poznato?


True Blood (HBO)
Uz dosta bledunjavu kampanju (krvava usta koja se oblizuju... ima li opštijeg mesta?) HBO je konačno startovao svoju vampirsku seriju "True Blood". Bazirana je na knjigama Charlaine Harris koja je, kao i koleginice joj Poppy Z Brite i Ann Rice, sa američkog juga, plodnog tla za vampirsku mitologiju u ovom delu sveta. Da vidimo gde se dalje maklo u mitologizaciji krvopija. Postali su ravnopravni građani kao i smrtnici i ne spopadaju ove druge pošto je izmišljena sintetička krv koja im podmiruje potrebe. Srebro i sunčeva svetlost su i dalje velika opsanost. A do kočeva, svetih vodica i rapeća još nismo stigli. Dobro, i gde je tu konflikt? Ideološki se valjda za sad cilja na onako humanu sklonost ka uništavanju svega što je manjinsko i drugačije. Smrtnici se baš i nisu navikli da im vampiri šetkaju unaokolo. Može da vam prismrdi i na večitu hladnoratovsku temu bodysnatchers-a. (Svako malo izađe neki remake, sve gori od goreg). Radnja je smeštena dakako na jug (Louisiana), a seriju je producirala ekipa "Six Feet Under". Glavnu ulogu je dobila poodrasla oskarovka Ana "You can't leave the piano!!!" Paquin, a ostatak je pristigao naravno iz Kalifornije i priča južnjački kao što Madonna govori "britanski". U pitanju je južnjačka zabit gde ne očekujete baš doterane valley girls, niti Santa Monica Blvd gay frajere sa nadrkanim stavom. Ok, umetnička lenjost (ili catch koji još nisam provalio?). Ovakav bućkuriš ume da zasmeje u jednoj od uvodnih scena gde očigledna california girl, uz to još i tamnoputa, radi u nekakvom hipermarketu. Jako vidljivo nezadovoljna svojim poslom čita "The Shock Doctrine" od Naomi Klein (nice touch kao i Bodrijar u Matriksu) i odjebava debelu white trash tetu koja je došla nešto da se žali, sa sve "you can't fire me, I quit" i posezanjem za rasističkom kartom. Sukob je počeo da se dešava na liniji vampiri kao žrtve i smrtnici koji im cede krv jer ova navodno radi kao afrodizijak. Lovci postaju žrtve. Anna P, koja inače čita tuđe misli, baca oko na vampira koji je zabasao u njihovu nedođiju. Brat joj završava upetljan ubistvo prostitutke... itd. Valjda od ovoga nešto i ispadne.
Kad smo već kod vampira, pre dva meseca je izdat Dreyerov "Vampyr" na dva DVDa sa restauriranom verzijom iz 1998. uz dokumentarac o autoru, esejima Mark le Fanua i Kim Newmana i raznim dodacima. Preporučujem za gledanje, posebno ekipi koja radi "True Blood".
www.hbo.com/trueblood


privatna galerija
Mount Vernon
http://picasaweb.google.com/macasev/MountVernonVirginia

Alexandria
http://picasaweb.google.com/macasev/AlexandriaVirginia


izvori dodatnih fotografija:
www.amazon.com

www.hbo.com