16 September 2007

A kiša nikako da padne


Washington, District of Columbia

intro soundtrack: "A hard rain's a-gonna fall" - Bob Dylan
"Heard ten thousand whisperin'
and nobody listenin',

Heard one person starve,
I heard many people laughin'"


"Sin mi je poginuo u Iraku. Nemam više šta da radim osim da stojim ovde i držim ovaj znak." Na kartonskoj tabli sa jedne strane stoji "Bring the troops back", a sa druge "Stop this bloody war". Sredovečni "everyday" čovek sa zasukanim rukavima na uvek beloj košulji i u običnim kancelarijskim pantalonama stoji svakog vikenda kod Watergate (da, Nixon) hotela i vozačima pokazuje jednu pa drugu stranu kartona. Već skoro godinu dana.

Istoriju pobune u Americi možemo pratiti od pomenutih potapanja džakova čaja u Bostonu u znak protesta nad britanskom vladavinom, pa do savremenih već dosta kruto definisanih načina pobune. Za majku građanske neposlušnosti u ovom kraju sveta se smatra Rosa Parks koja je u Alabami 1955. odbila da ustupi svoje mesto u autobusu belom čoveku.
Slede borbe za prava rasnih manjina, protesti protiv Vijetnamskog rata, protesti za prava seksualnih manjina, nemiri uzrokovani policijskim maltretmanom, razni marševi, pobune i nemiri. (Listu raznih pobuna u istoriji USA možete videti ovde.)
U turističku ponudu Washingtona osim spomenika, muzeja, Bele kuće i prolećnih rascvetalih trešanja mogu komotno da uvrste i svakodnevne proteste. A da gde ćeš drugde da se buniš do vladi pred kućom. Svaki dan na ulici možete sresti po neku bakicu koja najavljuje doomsday, umetnike sa porukama tipa "stop bitching and start a revolution" i horde likova sa clip-boardima koji već skupljaju potpise za neku peticiju. Sećam se grupice ljudi koja se okupila ispred iračke ambasade i pevala "Down By the Riverside". To će sigurno da pomogne. Masovni marševi su još jedna protestna znamenitost uglavnom pod nazivom "March on Washington". Variraju u broju, motivu, organizovanosti i uspešnosti. Između dva rata je čak i KKK imao svoj marš. Najbrojniji marš u istoriji invazije poteza između Capitol Hill-a i Lincolnovog memoriala je verovatno "March for Women's Lives" gde se procenilo da je bilo milion ljudi. (A ovde možete videti listu marševa).



Na šestu godišnjicu napada na WTC, ministarstvo odbrane u saradnji sa patriotskom republikanskom strujom je organizovalo "Freedom March". U pitanju je dobro poznata retrorička konstrukcija, meni poznata bar iz miloševićevskog vremena. Republikanci i svi oni koji podržavaju/odobravaju rat u Iraku odjednom imaju monopol nad upotrebom reči "sloboda". I svi koji su protiv njih, ti su i protiv slobode. (Well done). Marš je započeo u 7 ujutro (?) tako da nisam baš imao nameru da ustajem sa petlovima da bih i to overio. Slučajno sam jednom naleteo na republikanski "family values" skup negde krajem avgusta ispred Lincoln memoriala. Govornica, girlande, stolice, skupa produkcija i bukvalno jedan čovek koji sedi u publici. Kako je bila subota na Mall-u je gužva od turista, ali niko ne zastaje da vidi šta ovi pričaju. Na žalost nisam poneo kameru, tako da ćete morati da mi verujete na reč. Jedna žena nam prilazi i počinje nekakav sponatni monolog iz kojeg nisam baš skapirao da li je za ili protiv ovih što tako gorljivo pričaju nepostojećoj publici. Uskoro joj prilazi čovek (muž, rekao bih) sa izrazom lica koji imaju ljudi kada im u toku šetnje odluta rođak koji je na dopustu iz ludare. "Honey. I think it's time to go. Leave the guys alone."

Za 14. septembar je zakazan marš onih "drugih", pod nazivom "End the War Now". E, to već moram da overim. Lično istorijska digresija: služio sam u JNA 90/91 i za dlaku izbegao da završim na nekom od frontova sa sve bogatije ex-YU ponude.
Neki moji prijatelji nisu bili baš takve sreće. Jednog drugara iz srednje škole sam sreo po njegovom povratku sa ratišta. "Šta ima, kako si, da se vidimo ovih dana...?". Sutradan se razneo ručnom granatom na šetalištu kraj Tise u Bečeju. A petnaestu godišnjicu mature smo započeli na groblju (baš fin način da započnete reunion). Jedan od drugova iz razreda je završio na Kosovu. A posle toga je završio 6 ft under. Primera imam još, ali da ne dužim. Futurističke idealizacije rata kao o sredstvu čišćenja sam mogao da imam sa petnaest. A argumente neokonzervativaca da posle stotine hiljada ubijenih Iračana eto nema više terorističkih napada naprosto ne mogu da gutam, iako se lagano štrecnem pri svakom ulasku u avion. Rat je ubijanje ljudi. Patriotizam, ponos, čast i borba za slobodu (jebanje za nevinost) su prilično klizave ideje o kojima ću malo detaljnije posle*.

Marš započinje okupljanjem na Lafayette parku ispred Bele kuće. Pre podne, oko 11 sati i nema baš previše ljudi (evo samo da se revolucionari probude). Karnevalska atmosfera, maske, transparenti, spremna bina za govornike, a sa zvučnika dopire rege. Uglavnom mlađa ekipa prošarana ratnim veteranima, matorim hipicima, i po kojim starijim parom. Ispred Bele kuće je postavljena dvostruka zaštitna ograda iako je W verovatno zapalio na Camp David (Maryland) kao i za svaki vikend (osim ako ne igra golf u rodnom mu Texasu).
U masu protestanata ušetava organizovana kontra-protestna kolona od 30-tak republikanskih studenata (???) G. Washington univerziteta sa transparentima "You have to fight for freedom". Studiranje u Americi prilično košta, a pomenuti univerzitet je ovih dana poneo neslavnu titulu najskupljeg u zemlji. Studenti su uglavnom sinovi/kćeri bogatuna kojima je razumljivo draga republikanska tax-reducing strategija. Rata, naravno, nikada videli nisu. Posle pola sata dolazi i druga kolona. Ovaj put mnogo brojnija i sa oznakom "demokratski studenti". Ništa se ne razlikuju od prethodnih osim što imaju neke ideje kako je '68 bila cool. Transparenti sa raznovrsnim anti-ratnim porukama od kojih mi je omiljeni bio "War sucks" u fazonu "Jaoo, mrzi me da sad smišljam nešto. This will do." Ne dešava se nikakav sukob između jednih i drugih, a sve u najboljoj tradiciji "excuse me, pardon me..." kulture. Policija stoji na obodu parka i uglavnom opominje ljude ako krše neko od svakodnevnih pravila tipa "ne mogu stolice na travnjak" ili "počistitte za svojim ljubimcem".

Kako pro-war ekipa ima "freedom" kao štit, tako "anti-war" ima veterane kao štit. Čitavu povorku bi trebao da predvodi odred anti-ratno nastrojenih ratnih veterana. Na bini se smenjuju roditelji poginulih vojnika, anti-ratni povici, preformansi sa kovčezima i slikama poubijanih vojnika i civila. Čitav skup je između ostalog i velika pijaca na kojoj možete da prodate bilo kakvu političku ideju.
Kako u Americi baš i ne postoji nekakva ozbiljna leva opcija, tu su mladi trockisti koji dele pamflete o 4. Internacionali. Nekoliko ljudi mi je pružilo vegan pamflete sa malim gicama i pačićima. Ostatak jede nekakvo žbunje na travi. Jedan američki indijanac leči bioenergijom tipa na obližnjoj klupi. Ekipa global-warming aktivista gura roštilje na kojima su lopte za plažu u obliku zemaljske kugle. Unitaristi (veoma liberalna hrišćanska varijanta potekla, verovali ili ne od prvih puritanaca) razvlače svoju šarenu zastavu. Starija teta na šeširu nosi "Jesus would't bomb Iraq". Spasite kitove, populacija voluharica opasno opada, glasajte za Kucinich-a, Please hear my voice (u potpisu God Jesus Christ), make music not war... Zabavni freak show, ali uglavnom pacifistički nastrojen.

Dok marš ne započne idemo na kafu, a i da obiđemo rutu marša na biciklovima. Na trotoaru Pennsylvania avenije prema Capitolu se okupio anti-protestni špalir. Po koji vijetnamski veteran, trailer-trash pristigao ko zna odakle,
doterani japijevci i nekoliko bajkera na motorima. Ni jednog pripadnika druge rase osim caucasian white, a bogati war-lovers naravno ne izlaze na ulice. Njihovo igralište je u K ulici (lobističke agencije) ili u samom Kongresu. Policije ovde već ima dosta više, pošto se valjda očekuje nekakav sukob. Meni malo frka zbog iskustva iz Srbije gde sukobi demonstranata i likova nahranjenih pogačicama i jogurtom umeju da budu i opasni. Niko baš ne obraća pažnju na nas, osim jednog čove koji nas pita "Jeste vi to došli da izviđate?". Svi mašu američkim zastavama u iščekivanju "izdajnika". Ova struja naravno ima monopol i nad patriotizmom. (Zvuči poznato?). Na transparetnima stoji "izdajnici", "kukavice", "pobeda ima cenu", "safer after 9/11"...

Povorka sa Lafayette parka konačno kreće, a predvodi je nekoliko policijskih automobila i prvi redovi postrojenih veterana. Slede razne organizovane grupe i svi voljni građani. Iako sam bio pomalo skeptičan ne velikim brojem ljudi na početku, kolona je brojala nekoliko hiljada ljudi. Što baš i nije neka cifra u usporedbi sa protestima koji dosežu i do milion.
Nemam nikakav spremljeni transparent osim majice, tako da će V peace znak morati da posluži. Malo se uključujemo u kolonu, a malo se penjemo po banderama da bolje vidimo šta se dešava. Izvikuju se parole u ritmu koji se ubrzo gubi. Peva se "Give peace a chance", užasno dosadna i nemotivišuća. Bolje da su uposlili neki crnački brass band, ili gospel hor. Sve u svemu masovno, ali prilično mirno i kontrolisano, da ne upotrebim baš reč "anemično". Stižemo do Penn avenije i špalira, a ja očekujem šorku. Ništa od toga. Samo povici "Liberal idiots" i "cowards". Penjem sa malo više na jednu klupu da vidim kolonu (Ovo valjda sme. Neće valjda da me deportuju?). Zastaje mi knedla u grlu od količine ljudi koji su za mir, a poseća me naravno i na masovke na trgu Republike i u Kolarčevoj ("Dragi gledaoci, došlo je samo par stotina izazivača nereda").

Još kao klinca me je uvek davila pomenuta knedla u grlu svaki put kada sam gledao "Hair" u zimskom bioskopu. Manje više "flower-power" ideologija i Twyla Tharp koreografija, nego poslednja scena na arlingtonskom groblju i masa pred Belom kućom me i danas potresaju. Sa jedne strane zbog količine energije
("Let the sunshine in" je mnogo moćnija od "Give peace a chance") i naivnog revolucionarnog zanosa, a sa druge strane zbog osećanja kastriranosti. Da li stvarno na ovaj način može išta da se promeni? Iskustvo iz Srbije ostavlja truli ukus posle takvog zalogaja. Cela moja generacija je bila u fazonu "Evo i mi imamo svoju '68-mu". Mada mi je ćale na pitanje "Šta si ti radio '68-me?" odgovorio "Err, menjao sam fakultet, koji ionako nisam završio." Mi smo isto kao nešto menjali. Nije mi jasno samo šta. Protesti u Americi su strogo kontrolisana stvar koja uvek ide po ustanovljenom scenariju i uglavnom se zbiva samo zbog prisustva u medijima. Masovni društveni performans za slike u novinama i malim ekranima. Dovoljno da poruka stigne i do najzabačenijih delova zemlje. Mada se često pitam da li je to dovoljno.

Povorka je stigla do zgrade Kongresa gde je planiran die-in, varijacija sit-in-a, gde se neposlušnost izražava ležanjem (playing dead u čast poginulih u ratu) umesto sedenjem. Planirano je da se dobrovoljci prostru po stepenicama na prilazu.
Bilo bi bolje (bar za spektakularniju sliku u medijima) da su se ljudi lepo rasprostrli po ogromnom travnjaku. Glavna fora je naravno biti uhapšen. Nekoliko studenata je već privedeno, a samo se čekao trenutak hapšenja nekog od ratnih veterana, što bi naravno bila glavna slika. Jedan protestant mi prilazi: "Hey, dude, is that Morrissey?". Eto konačno je neko od hiljada ljudi provalio da natpis na majici nije samo "levo dobro, desno loše", nego je citat iz pesme "Interesting Drug". Razmenili smo kontakte, a na rancu mu stoji izvezen "Udri bele crvenim klinom" od El Lisitzkog. Već smo umorni od celodnevnog revolucionisanja. The Mall je prepun šetača, turisti na double-deckerima obilaze znamenitosti, prelep sunčani dan kasnog leta. Na putu kući daleko od protesta kod Watergate hotela, čovek sa početka ove priče i dalje drži svoj svoj karton.
(Pre nego što kliknem "publish", našao sam na vestima da je
Carlos Arredondo, otac pogunulog vojnika koji je vukao provizorni kovčeg sa sinovljevom slikom kroz povorku, bio pretučen od strane petoro anti-demonstranata. A sa www.15sept.org čitam da je bilo 100.000 ljudi uz 200 uhapšenih.)

www.anti-war.newsvine.com
www.sept15.org



*Ovo dole nema nameru da bude anarho proglas, ali ispravite me ako grešim:
Država: geo-politički konstrukt omeđen (uglavnom) ratom definisanim granicama i fantomskim istorijskim narativima. Nužno zlo u vremenimu kada je ljudska rasa na niskom stepenu samo-organizovanja.
Patriotizam: bezrezervna lojalnost gore navedenom konstruktu. Često zamenjivana sa lojalnošću prema vladajućim strukturama, a značenjski ide u grupu sa čast, ponos, obraz.
Državna vlast: na razne načine izabrana grupa ljudi koja ima monopol nad Patriotizmom, a državnim aparatom (mediji, policija, vojska... dopiši) kontroliše stanovnike Države. Veoma često se percipira kao Država sama. U međunarodnoj politici pojam lako zamenjiv sa celokupnim stanovništvom jedne Države.
Nacija: socijalni konstrukt koji drži ljude iste etničke grupe na okupu pričom o Istoriji, religiji i časti. Inače samo naziv koje vam zapišu u krštenicu. Američka varijanta je: pripadnost državi.
Unutrašnja politika: koska koju Državna vlast baci da bi poneki pripadnik Države imao utisak da učestvuje u vlasti.
Spoljna politika: mirnija varijanta rata sa manje (vidljive) krvi.
Istorija: priča u čiju se istinitost možemo uveriti tek kada izmisle vremeplov.

outro soundtrack: "Fuck or Kill" - Peaches
" I'd rather fuck who I want than kill who I'm told to
Let's face it: we all want toosh
If I'm wrong impeach my bush
impeach my bush
impeach my bush
impeach my bush
impeach ... bush
impeach ... bush"


"The Culture of Fear" - Barry Glassner
Iako je izdata neposredno pre 9/11 (što bi prilično doprinelo broju strana), ova knjiga se vozi na talasu Moorovog "Bowling for Columbine" i seciranju kulture straha u Americi. "Zašto se Amerikanci plaše pogrešnih stvari?" stoji u podnaslovu, a kroz devet poglavlja prolazi groz glavne teme socijalnog straha. Pored raznih oznaka koje se lako mogu prilepiti ovoj zemlji, jedna od sigurnih je strah od svega i svačega. U političkom smislu lako je nekako stići do zaključka da vam uvek treba neki arhi-neprijatelj da biste svoje ovce držali u stanju poslušne pripravnosti. Za vreme hladnog rata je to bio lak zadatak, ali kako se USSR raspao brže-bolje se pronašla nova pretnja: bliski do srednji istok. Mehanizam je veoma jednostavan, a najbolje je da citiram majstora Nixona: "People react to fear, not love." Ako nije "crvena pošast", onda su vanzemaljci ili Ebola virus, ili "obojeni", ili poludeli tinejdžeri i frustrirane mame, antraks u pošti ili otpoljeni polovi... Nebitno, mix&match i ponudi dobitnu kombinaciju. Ok, nije samo zla vlada koja širi strahove. Tu su i korporacije koje zarađuju milijarde na najrazličitijim preventivnim sredstvima od kaciga za biciklove do alarma za ugljen monoksid. Farmaceutska industrija je posebna priča. Izmišljaju se bolesti da bi se prodavali "novi" lekovi.(Najjači hit mi je lek za nervozna stopala.) Mediji jedva čekaju da plasiraju novu krvavu priču, a dok se neko seti da malo proveri cifre i statistiku damage is done. Gde je strah, tu je i mržnja. Uvek me je zanimalo šta utiče na klatno da se pomeri na jednu ili drugu stranu (uzmimo primer ex YU, gde vam ne treba mnogo povoda za mržnju.)
Eddie Izzard zaslužuje još jedan citat:
"I hate ______ so much."
"Why do you hate them?"
"No reason."

Seća li se iko? (His Name Is Alive / Bob Mould)
His Name is Alive je jedan od onih opskurnih bendova koje sam nalazio na kasetama prijatelja Ivice. Dementni ženski vokali, psihodelična shoegaze muzika i sve ono što je bilo moderno za jedan 4AD bend početkom 90-tih. Imali su dva fenomenalna spota koja su uradili čuvena braća Quay ("Are We Still Married" i "Can't Go Wrong"). Posle 17 godina naiđem na plakat za koncert u klubu Black Cat u Washingtonu. Predgrupa je neki dosadan lokalni colege band, a publika je uglavnom desetak i više godina mlađa od mene. HNIA upravo izdaju novi album, imaju novu postavu, a Warren Defever je i dalje jedini stalni član još od osnivanja pre 20 godina. Jednočasovni nastup (šta ste očekivali za $10) sa materijalom uglavnom novijeg datuma. Među publikom se našlo još "matoraca", a pesme su u tradiciji početaka sa laganom country podlogom (bila i obrada Patsy Kline). Nova pevačica Andy FM fino odrađuje "joj, što mi nije dobro" nastup. Prijatno, fino, kratko i nostalgično.

Bob Mould je već poznatije ime još iz dana Hüsker Dü-a. Posle raspada dosta slavnog benda počinje solo karijeru i zalazi u nekakav colege rock sa novim bendom Sugar ("to je dobra ideja, ideja, ideja"). Krajem devedestih se posvećuje klubskom zvuku i elektronici. Trenutno drži DJ nastupe sa svojim prijateljem Richard Morelom u New Yorku i Washingtonu (na smenu) pod nazivom BlowOff. Veče posle protesta (15. sept) su imali nastup u klubu 9:30. BlowOff je inače poznat kao klubski nastup orijentisan bear gay populaciji, što se može odmah provaliti i po imidžu ove dvojice: LEVI's, goli do pojasa, ćelavi i odlakavljeni. Party je bio otklon od uobičajenog moronic-gay-clubbin' zvuka. Malo house, malo electro, malo friški remiksi, a vrlo zabavno i plesno. Hard-core iz zvuka Hüsker Dü-a se preselio na ekrane na kojima se prikazuje porn mešan sa bizarnim vintage kempom (Joan Crawford u teretani i izbečena Judy Garland). Ekipa prilično šarena (iako uglavnom muška) sa opuštenim "medama" koji skakuću uz nategnute momke. Usputni trač: ja sam tek skoro (nisam nikad bio neki fan) provalio da je gdin Mould gay i čuh da su se Hüsker Dü raspali zbog ljubavnih raspri između njega i Grant Harta.
www.myspace.com/blowoffmusic


privatna galerija
Washington-protesti razni
http://picasaweb.google.com/macasev/ProtestsDC
Protest 15. septembra
http://picasaweb.google.com/macasev/EndTheWarNowWashingtonDCSept15
His Name Is Alive
http://picasaweb.google.com/macasev/HisNameIsAliveBlackCatWashingtonDC
Bob Mould
http://picasaweb.google.com/macasev/Blowoff930WashingtonDC

dodatne fotografije
The culture of Fear www.ryskamp.org