14 October 2008

Naprsla stakla i napukla zvona


Philadelphia, Pennsylvania


intro soundtrack: "Naked Girl Falling Down the Stairs" - The Cramps
I went to the museum and stood on a chair.
Some girl drew a crowd by what she didn't wear.
She made everybody look up there.
It was a naked girl fallin' down the stairs!


U jeku predizbornog cirkusa vreme je za posetu još jednom bivšem glavnom gradu, a razlog je totalno nevezan za istoriju US of A. Otišao sam isključivo da vidim Marcela Duchampa.
Po američkim muzejima tražim američku umetnost, a uglavnom nailazim na Dalija, Mondrijana, Van Goga... Čak je i Whitney Museum of American (!!!) Art imao izložbu o Pikasu (???). Doduše obilazeći evropske muzeje uvek sam se pitao, a gde su "ona" čuvena dela i zašto ovde gledam sve neke restlove. Kao i u slučaju godfather-a savremenog arta. Po koja skica ovde onde, pa onda jedan komad iz serije "Art u kutiji", i to je to. Duchamp je kao i većina evropskih umetnika s početka veka postao svestan da će Veliki Svetski Rat uskoro dobiti naziv "Prvi" i zapalio putem vrlog novog sveta. A eto mi i odgovora zašto je sve "bitno" po američkim muzejima.

Duchamp je otišao u Ameriku već početkom "Velikog" rata i tamo je već dočekan kao celebrity zbog učešća na Armory Show-u u New Yorku sa "Nude Descending the Staircase" pomenutoj u pesmi The Cramps-a sa početka. Sa Katarinom Drejer osniva Société Anonyme, udrugu za promociju i pomoć evropskoj avangardnoj umetnosti. Pre dve godine sam uspeo da uhvatim Société Anonyme izložbu u "Phillips Collection" muzeju u Washingtonu. Picabia, Naum Gabo, El Lissitzky, Schwitters, Man Ray, svakojake poslastice i par Duchampovih komada: Tu'm i Rotoreljefi koji naravno nisu mogli da se uključe. U Njujorku Ducahmp upoznaje i svoje dugogodišnje mecene, Louise i Waltera Arensberga. Oni su mu plaćali studio, a on im je za uzvrat obećao "Veliko staklo". Zahvaljujući Arensbergovima skoro čitav Duchampov opus završava u Filadelfijskom muzeju.



Izlazimo iz voza, rano jutro... maglovito. Železnička stanica koju pamtim iz De Palminog filma "Blow Out" gde John Lithgow juri Nancy Allen. Napolju baš i nema gužve, a u daljini se vidi "One Liberty Place", zgrada koja je me je uvek zgražavala kao loš omaž Chrysler zgradi u Njujorku. Uživo izgleda još gore. Lagano idemo peške u potrazi za hranom i muzejem. Hranu nalazimo, ali se gubimo na putu do muzeja koji je navodnu tu jako blizu.

Za ovo hodočašće sam čak obukao i svoju Rrose Selavy majicu. Izignorisao sam manje više sve razne Matise, Sezane, napukle vaze i skrljane stubove i konačno... da. Evo je soba. Sa vrata se odmah vidi "Veliko Staklo", naprslo. Tu je nekoliko slika iz rane faze, Fontana, Točak na stolici, "Nude Descending the Staircase"... manje više sve na jednom mestu. U sobi uopšte nema posetilaca, tako da na miru mogu da posedim i kontempliram. Znam negde unapred da njegov rad sa dobrim razlogom ne potpada u red onih arty fetiša za koje se čeka red. Njegov rad su ideje, a ovi objekti su samo manifestacije, što možete videti i po knjigama, pa ne morate potezati do Filadelfije. Ipak sam onako salonski balavio nad svim tim objektima. "Jao, pa to je Duchamp lično pravio. Upiškiću se od sreće." Prokleta mitološka, konzumerska aura. Jednu stvar ipak morate videti uživo, "Étant Donnés". Njegov poslednji rad, instalacija u obliku peep show-a. Odrana vrata u zamračenoj sobi, a na vratima dve rupice. Retko ko se i od retkih posetilaca dosetio da se približi i zaviri. Duchamp je radio na ovom komadu skoro dve decenije u svom studiju na Greenwich Village-u. Svi su mislili da je odustao. Muzej ga je postavio za javnost 1969, godinu dana posle njegove smrti, a prema detaljnim uputstvima koje je ostavio.



Napolju lep kasni jesenji dan. Ja svoju misiju obavio i 'ajd sad da malo vidimo i grada kad smo već ovde. Ulicom Benjamina Franklina stižemo do JFK Plaze. Američki gradovi se obično nisu razvijali radijalno iz nekakvog jezgra koje u Evropi volimo da zovemo centar. Ovo sam ipak skapirao kao nešto što je centar grada (a i Philly jeste dosta star grad i podosta evropski). Trgom dominira Indijanina skulptura LOVE na jako ružnom limenom postolju. Odatle i popularan naziv "LOVE park". Ja bih ga prepovezao i sa nazivom grada koji na grčkom znači "bratska ljubav". Mesto je prvenstveno postalo čuveno po skateboard kulturi, ali meni je najviše privukao okolni arhitektonski asemblaž. Nekakve stare zgrade raznih eklektičnih miksova (kolonijalno mešano sa nekom neo-renesansom i kvazi-barokom i bog te pita čime sve ne) pored visokih staklenih nebodera, pa presecano severno-evropskim kućercima. Kao studentski rad na temu postmodernog arhitektonskog konteksta.

Vrlo uskoro saznajem i pravo značenje fraze "inner city". Inner city u Evropi dosta često predstavlja prestižno središte grada sa skupim stanovima i bogatim stanovnicima. Bogati Amerikanci obično teže da se izmaknu iz vreve grada (osim ako nisu njujorčani zaljubljeni u Park aveniju) i nastane se u mirnim i sređenim predgrađima. Centar grada je tako prepušten sirotinji i raznim slojevima koji se baš nisu dobro snašli. Ulice uokvirene poslovnim zgradama, prodavnicama i pozorištima vrve od beskućnika uglavnom afro-američke fele. Moram priznati da nikada nisam zakoračio u Harlem, ali kapiram da bi osećaj bio veoma sličan. Prvi put u nekom američkom gradu osećam nekakvu pretnju što visi u vazduhu. Kao da ste nepozvani ušli na tuđu teritoriju, a domoroci vas šmekaju i oštre ražnjeve. Od mene bi možda mogla neka masna supica da se spravi. Ulazimo u prvi diner da ručamo, nekog drugog.

Stiven mi preko hamburgera priča o velikoj važnosti ovoga grada. Jedna od ranijih naseobina nastanjena Britancima, Šveđanima i Holanđanima ubrzo je postala središte političkog života i borbe za nezavisnost. Centralna figura je naravno Benjamin Franklin, prosvetitelj i i reformator dositejskog tipa. Uvek se setim Diznijevog crtaća sa debelim čikicom čudne frizure i sa njegovim sidekick mišem koji je bio prepun super ideja: bifokalne naočare, peć koja super greje a ne dimi, gromobran... Simpatični čova renesansnog duha, topla očinska figura koja preferira nauku i prosvetiteljstvo, a ne politički grabež ili religioznu zatucanost. Zasluženo vas gleda sa novčanice od 100$. Prošli put pomenuta politička bagra bi mogla opet malo da se priseti vrednosti na kojima su ovu zemlju osnovali the founding fathers. Philadelphia je u XVIII veku preuzela primat od Njujorka po svim pitanjima i naravno najpoznatija je kao kolevka američke revolucije i borbe za nezavisnost.

Chestnut ulicom idemo i do tog čuvenog mesta gde je potpisana deklaracija o nezavisnosti, 4. jula 1776. U nacionalnom parku nezavisnosti se nalazi i jedan od najmoćnijih simbola ove zemlje, Liberty Bell. Zvono je navodno zazvonilo tog 4. jula da okupi građane kojima je pročitana deklaracija o nezavisnosti. 4. jul je izgleda totalno izmišljeni datum, pošto je deklaracija valjda potpisana tek negde u avgustu. No, koga briga za fakte (nije se ni Tito rodio 25. maja), bitna je istorijska i simbolička mitologizacija. Zvono je napuklo već prilikom prvog testa. Izliveno je drugo i zvonilo je prilikom raznih bitnih događaja. No, kao ukleto i ovo je puklo, pa je popravljano. Kako nam vodič reče ova pukotina koja se danas vidi nije originalna napuklina, nego trag opravke. U svakom slučaju, ikona je davno definisana: napuklo zvono slobode. Zvuči pomalo scary ako se zamislite.

Paviljon u kojem se zvono nalazi je čuvan bolje od Pentagona. Nekoliko detektora za metal i pretresanje torbi, kao da se ukrcavam na spejs šatl. I to sve zbog jednog razbijenog zvona. Ali znate i sami kako stvari stoje sa simbolima. Posebno nacionalnim.
Preko puta je i Independance Hall u kojem je potpisana deklaracija, a koji je jedno vreme bio i sedište kongresa. Liči mi onako na gradsku kuću u rodnom mi Bečeju. Ništa veliko, ali reprezentativno.



Moram priznati da je ovo jedan od retkih gradova kojim nisam bio baš preterano oduševljen. Većina tih najstarijih gradova na istočnoj obali ima problem u susretu sa XX i XXI vekom. Planirani su kao industrijski gradovi, a kako industrije više baš i nema (posebno ne u gradovima) počeli su da se osipaju po ivicama. Onako europski zadah laganog raspada.
Sumnjam da ću se vraćati. So long, Rrose Selavy.


outro soundtrack: "Blake Says" - Amanda Palmer
But just like Caroline
He doesn’t seem to mind

The globe is getting warmer all the time

It’s still cold in Alaska




Who killed tricky dodos? Jesus did. (nije pljuvanje po religiji ;)
U proteklih mesec dana muzička indistrija mi je baš išla na vodenicu (niz dlaku?... otkud znam, smislite vi metaforu :)
1. Dugoočekivani solo album Amande Palmer (ex The Dresden Dolls), "Who Killed Amanda Palmer?" je konačno izašao. Iskreno rečeno očekivao sam neko cmizdrenje nad klavirom, bar sudeći po raznim živim snimcima. Spiritus movens The D. Dolls-a je rešio da izađe iz tesnog dueta i krene svojim putem. Ostao je isti duh brehtijanskog punk kabarea, ali ovaj put uz prilično bogatu produkciju sa gudačima i horovima i svakojakim dodacima. Predivni omaž Velvetima u "Blake says", poskočica o abortusu, nepristajanje na poziciju sa jedne strane ampersenda... Pre par nedelja je imala malu barsku svirku u SoundFix records muzičkoj prodavnici u Brooklynu. Taman fino i malo, bez halabuke, onako za fanove. Ljudi sedeli na podu, ona svirala svoje stvari i cugala pivo. Odličan dokaz da njena muzika funkcioniše samo uz glas i klavir. Trajalo je dosta kratko pošto su se komšije (potplaćene od strane Virgin-a) žalile na buku (!!!???). Indie muzičke prodavnice polako odumiru, čak i preko East Rivera.
2. Ozloglašeni Virgin sam ipak obišao zarad kupovine definitivnog fetiša godine. "The Power of Negative Thinking: B-sides a rarities", Jesus And Mary Chain. Braća Reid su se pomirila, imaju nastupe, a odsvirali su i novu pesmu (posle 10 godina) kod Davida Lettermana. Box set od 4 CDa sa sa svim i svačim što smo manje više ponekad čuli, pa ispresecano nečuvenim biserima. Nepreslušana istorija majstora melodične buke. Ako su "Ride" "House of Love" sa motornim testerama, onda su "JAMC" braća Wilson (The Beach Boys) koji su progutali celu kućnu apoteku i zajedno skočili u Fargo-like woodchipper. Box set je u formi knjige sa isečcima intervjua, istorijatom line-up-ova, plakatom sa svim omotima singlica. Osamdesetak pesama mogu da se slušaju u nizu bez problema, pa onda ispočetka. Božanski buzz/fuzz neviđene energije... "We started the band because we couldn't find records that we would like to buy..."
Nadajmo se samo da ovaj reunion neće završiti mega-tužno kao Pixies (kao dokument pogledati "Loud Quiet Loud" film o ponovnom okupljanju iz 2004.)
O autorovoj opsesiji savršenim 37.2 C zvukom možete pročitati na last.fm žurnalu ovde>>>
3. Od kritičara obožavani The Dodos su takođe imali omanju svirku na dokovima East Rivera. Psihodelični neo-folk duo iz San Franciska sa neslušljivom predgrupom zvanom AU. Lepi, mladi, talentovani i zabavni.
4. Tricky izdao novi album, "Knowle west boy". Ovo zvuči sveže i energično kao Maxinquaye. Ima i obrada Kylie Minogue, "Slow". Massive Attack Vs. Tricky? Pitanje postalo izlišno.
5. Thievery Corporation iz omiljenog nam Washingtona objavili novi album "Radio Retaliation". Slušljivo, loungie i ne zaslužuje više od (***). Fujuya&Miyagi, Britanci suludog japanskog naziva izdali isto novi album, "Lightbulbs. Sjajan omot, muzika dosadnjikava (**). Kopajući po indie prodavnicama naišao sam i na prijatno iznenađenje, Sun Kil Moon projekat Mark Kozeleka na albumu pod nazivom "April". Divan omot i još lepša muzika. Neo-folk, gitarsko, melanholično...
6. Eno i Byrne objavili novi zajednički album posle 27 godina. Nije bolesno lepo kao "My life in bush of ghosts" i više zvuči kao Byrneov solo album lagano ispresecan Enoom. Stefan Sagmaister radio omot. Eno se u zadnje vreme posvetio i pravljenju muzike za (nisu liftovi) igrice. "Spore" se reklamira naveliko i ne dobija baš neke sjajne kritike, mada je muzika dobra. Probao sam telefonsku verziju i nije bog zna šta. Ako ništa drugo bar propagira evoluciju.

Go MAD
Tražite muzej dizajna? Teško ćete ga naći. Jedina opcija je bio Cooper-Hewitt na muzejskoj milji u Njujorku. Pre par nedelja je otvoren stvarni i pravi muzej dizajna, Museum of Arts and Design iliti popularno MAD (logo radio Seymour Chwast). Nova zgrada na Columbus Circle-u nije baš vrhunac dobrog dizajna, ali šta sad, nećemo da sudimo knjigu po koricama. Sadržaj je baš kao što sam i očekivao: lampe, stolice, tanjiri, minđuše i viljuške. Papira nigde. Na 5. i 6. spratu je relativno zanimljiva konceptualna izložba pod nazivom "Second Lives: Remixing the Ordinary". Po mojoj slobodnoj proceni koncept je sledeći: izaberete umetnike sa opsesivno-kompulsivnim poremećajem, date im ogromnu količinu istih predmeta (random izabranih), pa onda oni to slože u instalaciju koja opet liči na nešto drugo. Piramida od hrpe plastičnih kašika, omaž Brancusijevom stubu napravljenom od kutija, sofa od novčića, Mona Lisa od kalemova konca, stogovi knjiga izdeljani u skulpture... Da ne budemo totalno grubi, bilo je par fascinantnih komada: luster od špriceva, krek pajpova i pilula; ogromna slika azijskog krojačkog sweat shop-a napravljena od nalepnica modnih robnih marki; vinilne singlice izdeljane u leptire... Ne znam da li ste primetili u poslednjih par godina je dovoljno da napravite nešto jaaaaaako veliko, ili sastavljeno od hiljada istih komadića i možete komotno na Venecijansko bijenale.
Pored ove izložbe protrčao sam i kroz nastajuću stalnu kolekciju. Malo nakita iz Tiffany kolekcije, nekakvi tanjiri i objekti čiji oblik sam zaboravio čim sam skrenuo pogled. Muzejski shop za sada nema bog zna šta da ponudi. Ok, daćemo im fore, tek su na početku. Knjiga valjda bude bolja od korica.
www.madmuseum.org


privatna galerija
Philadelphia
http://picasaweb.google.com/macasev/PhiladelphiaPennsylvania

Amanda Palmer koncert
http://www.new.facebook.com/album.php?aid=58876&l=fa45f&id=742017192