01 October 2007

Otomansko carstvo


Bear Run, Pennsylvania

intro soundtrack: "So Long, Frank Lloyd Wright" - Simon and Garfunkel
"Architects may come and
Architects may go and
Never change your point of view."


Kroz prozor stana na Columbia road-u gledam kako svako jutro razmeštaju stolice i stolove ispred radnje "Design Within Reach". U pitanju je jedna od onih fensi-šmensi prodavnica dizajnirane robe, ovog puta nameštaja. Da ne pominjem opet da design ovde automatski podrazumeva modni, industrijski ili dizajn mameštaja. Grafički je verovatno negde na dnu asocijativnog niza, (zajedno sa veziljama) verovatno zbog nedostatka glamur aure. Na fakultetu su mi pričali kako je vrhunac svakog arhitekte (spremite se) da izdizajnira stolicu (!). To je kao manifest njihovog likovnog i dizajnerskog izraza, onako u maloj razmeri. Nikada mi nije palo na pamet da pravim stolice, a kod kupovine istih mi je jedino važno da ne bude predekorisana (sto manje linija, a da su sve prave) ili nabudžena, a najvažnije da bude udobna. Isto tako ne kapiram svu tu jagmu za nameštajem čudna oblika, koji ima nesumnjive atribute lepoga modernog dizajna, ali za koji vam treba potpuno novi i prazan stan da bi to nekako čučalo. (E, jel' zna neko šta je otoman? Zvučalo mi je super za naslov, a na engleskom znači "tabure". Kauč?) Sličan slučaj je i sa torbama Jimmy Choo-a ili Prada cipelama. Najbolji par cipela koji imam je napravljen u Kovačici (ne sećam se imena fabrike, recimo "Standard"... a radnja je bila Obuća Beograd na mestu današnje Zare). Ljudi me ovde ipak redovno pitaju gde sam uspeo da ih nabavim i mora da koštaju an arm and a leg (koštale oko 4000 din iliti $60). "Design Within Reach" vam nudi poslednji hit Karima Rashida, Broyerovu cevastu naslonjaču ili Gehry fotelju po "within reach" ceni. To je negde gornji deo skale ukusa srednje klase. Osrednje gornji možete zadovoljiti i radnjama "Crate&Barell" gde isto tako ne umem da nađem nijedan komad koji bih kupio. Generalni problem od najjeftinijih stonih lampi iz Targeta, pa do skupljih komada iz upscale prodavnica je potreba za ukrašavanjem. I najminimalnije dizajniran krevet mora da ima neku profilaciju po ivicama i po koji ukraščić ovde ili onde, a linije ne smeju biti prave. Ako nema toga onda kao da i nije dizajnirano. Višak informacija kao potvrda da je tu neko nešto stvarno mislio i radio.

Da ne ispadne ovo sad kao kukanje grafičkog dizajnera kako je skrajnut od krojača i drvodelja (nisam mogao da odolim :), naravno da ima stvari na koje padam bez obzira da li su "objektivno" dobre ili ne. U jednom takvom napadu hodočašća potegli smo par stotina milja do Bear Run-a u Pensilvaniji u Pittsburgh metropolitan zoni. A tamo je naravno jedna od ikona predratnog modernizma, "Kaufmann House" Frank Lloyd Wrighta, iliti Fallingwater. Na gore pomenutom fakultetu Wright je uz Corbusiera i Van Der Rohe-a pripadao panteonu bogova čija slika mora pobožno da se ljubi svako jutro. Herojski macho modernizam, kamen, beton, staklo, fašistički prave linije, a sve uz nekakvu ničeovsku teorijsku muljavinu o uzvišenosti arhitekture i superman poziciji čoveka. Na stranu ideološke raspre, ta tri navedena lika su stvarno često pravila dobre kuće i ne propuštam priliku da zavirim u po koju ako mi se nađe na putu. Wright mi je nekako bio drag zbog lepog spoja modernizma i narodske prerijske arhitekture. Toplo, fino i prijatno, i moderno, a kuća je proglašena za nacionalno dobro br.1 u pogledu arhitektonskih dostignuća.

Bear Run je potok usred šumsko planinske nedođije Pensilvanije. Lepo, toplo vreme, početak jeseni, a lišće taman zašarenilo. Poluasfaltirani puteljak nas vodi do centra za posetioce, drvene strukture koja kao treba nešto da podseća na Wrighta (nije ni nalik, da vam kažem). Preslišavam se na brzinu čega se sećam iz škole, a dopunjujem iz brošure. Edgar Kaufmann stariji, biznismen iz Pittsburgha je 30-tih rešio da napravi letnjikovac na imanju na Bear Run-u i za tu priliku pozvao veliku facu, FL Wrighta lično. Naručilac je imao nekakvu maglovitu ideju da bi kuća trebala da gleda na mali vodopad potoka Bear Run, ali nije ni sanjao da će Wright da mu dođe sa predlogom da kuća bude na samom vodopadu. Dizajn je bio tipično Wrightovski. Elegantan spoj prirode i čovekove namere da zaposedne istu, kamen i drvo kombinovani u organsku celinu sa betonom i čelikom, pravi uglovi i široke ploče u kontrastu sa oklonim divljim krajolikom.

Od visitors centra vodi krivudavi puteljak kroz šumarak do Kaufmannove kuće. Na prvi pogled uopšte ne liči na ono što sam gledao po knjigama. Kuća je nesumnjivo rajtovska: velike horizontalne ploče koje kao da lebde u vazduhu. Kada ugledate super mitologizovanu zgradu, odmah počente da tražite mane. Kao kada sretnete omiljenu vam zvezdu pa vidite da nije štricnuo dlake iz ušiju ili da mu viri slinac. Malo vam drago da su i bogovi ljudi, a malo vam krivo što i bogovi moraju do WCa. Kakav mu je to spoj, i zašto je ovo krivo, i kakvi sad ukrasi, i zašto je beton ofarban u bež, i zašto ima previše elemenata...? Ipak posle 70 godina kuća se odlično drži i izgleda sjajno. Rađene su nekakve silne dorade i rekonstrukcije pošto su velike konzole (ploče koje ne stoje na stubovima nego "lebde") počele malo da popuštaju. Kažem ja lepo da je arhitektura užasno nestabilna i da će sve to jednom da se sruši (dok sam recimo na nekom 30-tom spratu). Majstorska ruka se ne vidi toliko spolja u izgledu koliko u putanji kojom ste navedeni da prođete. Otvaraju vam se razni prizori, pa odjednom stepenice do vode i razni mini-ambijenti prošarani pravougaonim senkama.

U enterijer ne sme da se ulazi osim organizovano, a fotografisanje nije dozvoljeno. Tu tek shvatam čuveno naklapanje o spoju sa prirodom. Tavanice na sva tri sprata su jako niske (skoro sam ih češao temenom), prostor je ogroman, širok i lagano ispresecan pokojim polu-zidom, a svuda unaokolo je široka traka prozora. Sve to zajedno vas tera da gledate napolje, u prirodu. Čitav enterijer je onako grubo rečeno spoj modernog i ruralnog. Bez obzira na strogu kontrolu Mr. Wrighta, gđa Kaufmann je rešila da "obogati" trpezariju kod kamina, i to autentičnim italijanskim seoskim stolicama. Neće meni tu neki arhitekta da kaže kako ću ja svoju trpezariju da uređujem. Out of place, ali fini domaćinski touch. Godinama skupljane umetnine, orijentalni tepisi, etno artefakti... Sve u svemu moderni posh tako drag glossy magazinima. Hodnici (ima ih stvarno malo) su beskrajno mračni i klaustrofobični, pa vas teraju da što pre uđete u neku sobu i zagledate se napolje. Refleksno mi se steglo u stomaku od furnira nalepljenog da pravi šare na ugrađenim ormanima, pošto sve zajedno neodoljivo podseća na jeftine ekskurzijske hotele diljem bivše Jugoslavije. Što reče jedan moj prijatelj: "Ti još uvek nisi uspeo da razvedeš hotel u Blacama od pravog visokog modernizma?" Wallpaper-chic furnirski enterijeri me i dalje neodoljivo podsećaju na čari posleratnog soc-realizma (bez obzira na pobačenost). Uspeo sam malo da se odmaknem od stereotipa prilikom posete SIVu za vreme Belgrade Design Week-a. To zaista može dobro da izgleda, ako se fino izvede.

Na tri sprata osim što se divite dizajnu, zavirujete i u nečiji život. Radno sto gdina Kaufmanna, knjige koje nisu za ukras nego su se izgleda stvarno čitale, odvojene spavaće sobe, sinovljeva soba na poslednjem spratu puna umetnina i art knjiga. Edgar Kaufmann mlađi se školovao u Beču i Firenci. Radio je kao mladi arhitekta u Wrightovoj Taliesin fondaciji i verovatno je uticao na očevu odluku da se upusti u ovakav poduhvat. Posle rata je postao direktor odseka za industrijski dizajn u MoMA muzeju, a predavao je arhitekturu na Columbia univerzitetu. Zaslužan je za promociju takozvanog "Good Design"-a kroz konkurse za industrijske dizajnere i arhitekte koji su stvarali novu "dobru" generaciju dizajniranog pokućstva. Momenat koji je ostavio dubok pečat u američkoj kulturi (lep prikaz toga je recimo u filmu "Far from Heaven") oko kojeg su se mnog koplja lomila.

Na stotinak metara od kuće duž jedne druge stazice se nalazi mesto odakle se kuća najčešće fotografiše. Stižemo do Tačke i sve žive fotografije kuće koje sam ikada video se konačno nalepljuju na stvarnost. Ikona i mit su se odjednom otelotvorili, onako 3D u planiranoj tački voajerske fetišizacije. Što je jedan od omiljenih mi trikova američke kulture, promocija ikoničkog prizora, a ne "stvarnosti". Američki dizajnerski/konzumerski mentalitet je sa druge strane prilično sklon vernakularnom (narodskom) i ornamentalnom (istoricističkom). Ono narodsko verovatno dolazi od potrebe za tradicijom, a stilski ornamenti od potrebe za istorijom (šta će im to kog vraga). Tipografija je često i nekakvom retro stilu starih diner-a i drvenih štamparskih presa, a zgrade moraju biti građene u istoricističkom "stilu". Art Deco na primer, toliko popularan u Njujorku, je zapravo kako neki kritičari kažu samo svarljivi modernizam. I sam Fallingwater mi se činio kao da su se sreli Mackintosh (škotski art nouveau) i Mies van der Rohe (švapski beskompromisni modernizam). No, pravi vrhunci po mom mišljenju nas čekaju tek kad svratimo do LA-a ili Las Vegasa.



Poseta Fallingwater-u me je podsetila na jednu drugu rajtovsku kuću, Vanadamm rezidenciju poviše Mount Rushmore-a u Hitchcockovom "North By Northwest". Kuća nije delo FL Wrighta i zapravo nije ni prava kuća, nego stage-set koji su uradili MGM dizajneri. Hitchock je u "N by NW" napravio pravu školsku turu kroz glamurozni dizajn 50-tih. Od najčuvenijeg NYC hotela Plaza, Korbizijeove zgrade Ujedinjenih Nacija, preko voza sa glam linije Twentieth Century Limited do odeće Eve-Mary Saint (Van Cleef & Arpels nakit i Bergdorf Goodman kostim) i serije luksuznih automobila (Cadilac, Mercedes, Lincoln). Falio mu je zadnji element, kuća glavnog zlikovca koja je morala biti hip. Kako je FL Wright najpoznatiji arhitekta tog doba, kuća mora biti njegova. A kako je Wrightov honorar verovatno veći od čitavog budžeta filma, rešenje je bilo da se napravi fake. (Pa, ako Antonioni može da farba travu u zeleno...)
Kad smo već kod Hitchcocka, imao sam još jedan "wild goose chase" quest. Probao sam da pronađem čuveno dvorište u Greenwich Village-u (NYC) u kojem je sniman "Rear Window". Čak sam našao i adresu, a tamo se nalazi kao nešto što izdalje liči na čuveno dvorište. Gore pomenuti prijatelj mi je otvorio oči sa "Pa, jes' ti normalan. To je bila scenografija." Hmm, možda bih mogao Truffaut-ov intervju sa Hitchcockom malo detaljnije da pročitam, osim što ga uporno prelistavam.

outro soundtrack: "When You Write a Bad Song" - Dear Nora
"I am such a bore
I can't take it anymore
School's out forever and
I'm never gonna let it go
"

"Art&Design" - Alex Coles (edit.)
Od kako su se discipline umetnosti i dizajna razdvojile, umetnici i dizajneri raznih fela vode bitku ko je tu bitniji. Umetnici tvrde kako se oni bave uzvišenom disciplinom, kako su beskompromisni i nemaju klijente, i polažu pravo na poznatu nam fensi auru art world-a. Dizajneri pate od kompleksa zato što je dizajn mladji, posvojeni brat umetnosti. Njihov posao je mnogo teži (tu su neke pare, pa glupi klijenti, pa funkcija, pa rokovi...), a moraju da se tuku za pažnju koju umetnici automatski imaju. I kako su stolice važnije od tamo nekih pisoara po galerijama. Priča vam je verovatno dobro ponata ako ste imalo zagazili u jednu ili drugu vodu. Coles je u zbornik tekstova "Art&Design" prikupio razne manifeste, eseje i intervjue od 50-tih na ovamo, a svi se bave tom sivom zonom između dizajna i umetnosti. Iz vremena kada je postojala jako oštra crta ko je tu dizajner, a ko je umetnik, smešna mi je bila izjava Donalda Judd-a koji kaže da ga je bilo blam da 60-tih i spomene kako je dizajnirao nameštaj. Pa šta će ljudi pomisliti o njegovim staklenim kubusima u MoMA-i. Od pažljivog pipanja modernizma do "anything goes" idologije post-koječega. U prvoj deceniji novog milenijuma smo svedoci da su se formalne granice jako pogubile (umetnost liči na dizajn i obrnuto), a i funkcije su se malo promenile. Savremena teorija pomalo kasno hvata tu zamućenu pojavu, a galerije i čitava industrija se čvrsto drže svojih pozicija. Nemojte da mi mešate farbane pilulice Damiana Hirsta sa tu nekim lampama, zbuniće mi se kupci. Iz sopstvene prakse hodanja po crti se sećam primera gde mi umetnica dolazi da joj napravim sajt, pa kaže "E, nemoj to da mi previše dizajniraš. Treba da liči na umetnost." Ili kada prijateljica navodi jedan moj art projekat (legitimno izložen u galeriji kao deo art sistema) kao proizvod dizajna (Bečej | small town horror). Veoma draga i simptomatična omaška. A možda nije omaška? Michael Amzalag i Mathias Augustyniak iz čuvenog pariskog M/M dizajnerskog dua tvrde kako je najbitnije da si specijalista u tome što radiš, bez obzira na medij. Sve ostalo je ekonomija.

"Picturing and Poeting" - Alan Fletcher
Fletcher je neformalno proglašen za najvećeg grafičkog dizajnera svoje generacije u Britaniji. Posle škole je malo predavao u Barseloni, malo upijao iskustva u Americi od Paul Randa (IBM logo) i Saul Bassa (Hitchcockove špice) i po povratku sa Bob Gillom i Colin Forbesom osnovao čuveni studio Fletcher/Forbes/Gill. FFG su se vozili na talasu američkog "Big Idea" advertisinga i swinging Londona 60-tih. Autori su mnogih ideja koje se beskrajno reprodukuju i dan danas u mnogim kampanjama (oslikani autobusi, igranje znakovima, Pirelli kampanje...). Svi verovatno znaju za Reuters ili V&A (Victoria&Albert muzej) logoe. U svojoj poslednjoj knjizi "Picturing and Poeting" Fletcher je na skoro 400 strana skupio svoje skice i igrarije koje uglavnom nemaju veze sa korporativnom kulturom. Žvrljotine po salvetama sa mnogih putovanja, kolaži od svega i svačega, igračke od otpada, nasumično flekanje papira, besmisleno igranje slovima... E sad, to može da liči na ono kada Christopher Tolkien vadi iz ćaletove korpe za otpatke razne rukopise, pa ih objavljuje kao knjige ne bi li izmuzao još malo love na tatin račun. E, pa ne liči. Ovo je jedan od onih iskrenih i prelepih dragulja koje dizajneri stvaraju kada rade za sebe i kada nisu pritisnuti rokovima, direktorima i raznim tuđim misijama/vizijama. Kao kada Paula Scher metikulozno crta svoje mape ili kada Stefan Sagmaister svoje dnevničke zapise izbacuje na ulice. Životno i iskreno. Fletcher je jedan od onih retkih majstora koji stvarno umeju da transformišu rolnu wc papira u skulpturu i da se dečije poigraju sa đubretom pretvarajući olovo u zlato. Ajd da probamo da crtamo levom rukom ili da žmurećki pišemo. Ili da na razglednicama Njujorka 11. septembra upaljačem spalimo deo sa WTCom.
Alan Fletcher je umro pre godinu dana.
Kad smo kod odavanja počasti, umro je i Bergman, a pre nedelju dana i Marcel Marceau.



privatna galerija
Fallingwater
http://picasaweb.google.com/macasev/FallingwaterBearRunPennsylvania

izvori dodatnih fotografija:
Fallingwater enterijer - www.usc.edu

Vandamm kuća - www.jetsetmodern.com
Knjige -
www.amazon.com

4 comments:

Anonymous said...

Antonioni farbao travu? Genijalno...

Anonymous said...

Jako ti zavidim na poseti kuci.

btw, odlicno pisanije...

Anonymous said...

Jedva cekam da procitam tvoje najnovije socinjenije o Omeriki, ali sad mi je na pamet pala jedna mala napomena, zapravno nesto sto sam nedavno saznao od bliskog prijatelja, sjajnog orijentaliste --

Naime, u srpskom se pogresno ustalio pridev "otomanski", kao takav direktno preuzet iz engleskog, vec bi ispravno bilo "osmanski" (buduci da se odnosi na Osmana, valjda utemeljivaca Osmanskog carstva). Eto, samo toliki prilog od mene.

Anonymous said...

nova americana (no. 9) mi je skroz simpa...narocito prvi, pljuvacki deo...iako su ti duzine tekstova stvarno zahtevne...jel to i Vi pretendujete na neki knjizurak?