29 October 2007

Mozak na plaži


Rehoboth Beach, Delaware

intro soundtrack: "Mongoloid" - Devo
Mongoloid, he was a mongoloid
Happier than you and me


Šta mislite koliko bi vam trebalo za travelog o Bečićima? Ako izostavite "e onda smo jeli, pa smo ušli tamo, pa smo radili ovo/ono, a voda što je fiiiina, pa sunce..." sve bi se svelo na jedan osrednji pasus. Tako otprilike izgleda Delaware coast. Rešili smo da poslednji trzaj leta overimo na najbližoj obali i izbor je pravom linijom (na dva sata vožnje) pao na Rehoboth Beach, Delaware. Zapravo na niz Dewey Beach, Bethany Beach i Rehoboth Beach. Porodična odmarališta, peščane plaže sa neviđenom gužvom i spasiocima. Jedini hit je lanac apoteka pod nazivom Happy Harry (ne, ne prodaju Prozac) sa nasmejanim čikom kao maskotom. Kao i Provincetown i ovaj potez je profilisan na porodični deo, malo osamljeniji deo za single people i prenapučena gay plaža Rehoboth Beach-a. Poslednja je nafilovana super napumpanim frajerima raznih fela, a glavna zabava je tih dana bila utakmica između dva drag tima na odbojkaškom terenu. Ne, nije se igrala odbojka (no shit), nego se izvodio drag show na poznate teme, pa neka najbolji pobedi. Gradić je prepun nemaštovitog turističkog đubreta (jedina stvar koju sam kupio su male muzičke kutije sa dementnim melodijama) sa boardwalk-om gde su nanizani candy shopovi, barovi i krkanluk venues. Po klubovima su tipovi razbijeni od alkohola i sa najgorim pick-up lajnovima ("I think we've met."). I to je to. Nema više.
(Ok, sunce i more su stvarno bili savršeni.)



Profil ljudi je prosečan middle class sa mozgom zaboravljenim na plaži i prepoznatljivom odećom (time ćemo se tek pozabaviti jednom). Preko svega blinkće onako velikim neonskim pink slovima WHITE TRASH. To je onaj veliki sivi sloj (gray trash?) koji uspe dva puta da glasa za Busha, koji misli da je rat sa Irakom opravdan, kojem geografija nije baš jača strana, a po telesnom volumenu zaključujem da još nije napravio korak od junk food-a do organic/health-wealth/gym lifestyle-a. Srpski ekvivalent bi bili oni koji glasaju za Voju K et al, oni koji veruju u srednjevekovno prosvetiteljstvo ("tata, ostavio sam ruho na stolici"), koji sa geografijom takođe imaju oveći problem i koji su ne trepnuvši napravili switch od petokrake do krsta. Ne zalazim u procente (variraju od zemlje do zemlje), ali u pitanju je ona većina (vlasti tako draga) i njoj je posvećeno sve ovo dole.

outro soundtrack: "Mrs O" - The Dresden Dolls
You can stop the truth from leaking
if you never stop believing


Jato dodoa - inteligentni dizajn

Kad se u Americi kaže "dizajner" sve se manje misli na industrijske i modne dizjanere (ok, neću više da potežem vezilje, keve mi), a sve više na Dizajnera koji je stvorio svet. Po hrišćanskoj dogmi uber dizajner je bio bog koji je pod tesnim deadline-om stvorio svet. Manje-više sve ostale religije imaju neko slično mitološko objašnjenje dženezisa. Ima tu veoma zanimljivih mitologija sa očiglednim literanim kvalitetima, ali su ljudi počeli sve manje da veruju u iste. OK, znači moramo da smislimo neku novu i savremenu priču, ali samo pod uslovom da i dalje oponira neprijateljskom naučničkom taboru. Kreacionizam (pretpostavka da je svet stvoren od strane natprirodnog bića) je dobio svoju super poliranu formu: Inteligentni Dizajn. Hipoteza je bazirana na traženju rupa u evolucionoj teoriji i zapušavanja istih pretpostavljenim intervencijama nekog inteligentnog dizajnera. Nema odgovora ko je taj dizajner, kako cela stvar zapravo funkcioniše, gde su nacrti... Svakome ko se ne stidi da upotrebi zdrav razum i ima bar srednju školu cela stvar izgleda kao kvazi naučna smejurija.

Biolog Randy Olson je prošle godine napravio dokumentarac "Flock of Dodos" koji je pretresao čitavu ID-Darwin debatu. Ali zašto praviti film oko očigledne gluposti? Zato što Discovery Institute iz Seattla, vodeća ID institucija dobija milione dolara od uglavnom desničarskih opcija i religioznih institucija i zato što školski odbori sastavljeni od penzionisanih advokata, dokonih bakica i političara sve češće pokušavaju da izglasaju školski program koji uključuje ID sa sve sloganom "teach the controversy". Svaki put se sapletu o istu stvar bez obzira koliko naučnika prešlo na njihovu stranu. To je ustavom zagarantovana sekularnost, ili stroga podela između crkve i države. Sve dok ID tragovi vode do nekih lovarnih religioznih grupa, njihov program teško može da uleti u škole. Čelendžovanje je uvek zdrava stvar i naravno da nauka nije nedodirljiva sveta krava, ali ako se traži zamena bolje bi bilo da se nađe dostojna.

Verovatno se sećate prosvetiteljske ministarke Ljiljane Čolić koja je pre tri godine probala da ukine Darvina. Ko kaže da nismo u koraku sa svetom? Inicijativa baš i nije uspela, em što je (složili smo se) očigledna glupost, em što kao challenging teorija nije baš potkovana dovoljnom količinom kapitala. Dirljivu pripovest bivše ministarke, a sada predsedavajuće upravnim odborom Studija B, možete čitati ovde. Prijatna i fina ženica, i šta smo je sad napali tako oko njenog mišljenja. Dozvoliću sebi malo slobodnih spekulacija: budalaština oko Darvina (da ne spominjem ostale uspehe tipa "kompjuterska obuka je nepotrebna") se čini kao fina medijska zavesa za malo ozbiljniji nestašluk, postavljanje Radivoja Papovića za rektora univerziteta u Prištini. Pa, ne smemo baš toliko da ličimo na Miloševića.

Ovih dana ID priprema strike back. Za februar 2008. je najavljen film "Expelled: No Intelligence Allowed" , humoristični dokumentarac (Ben Stein je glavna zvezda) koji razotkriva zaveru evolucionista protiv inteligentnog dizajna (moram priznati da mi ovo "inteligentni" u ID već para uši). Trailer i čitavu aktivističku priču možete videti na njihovom sajtu, a glavna fora je poziv na slobodu mišljenja (nemam ništa protiv sve dok to mišljenje uključuje i onaj mozak zaboravljen na plaži) protiv arogantnih naučnika. Ono što je najzanimljivije je da su naučnici raznih fela (biolozi Myers i Dawkins, Sam Harris i mnogi drugi) na prevaru pozvani da učestvuju u dokumentarcu zvanom "Crossroads" koji bi se onako objektivno pozabavio čitavom debatom. Naziv je ubrzo promenjen u "Expelled", film je promenio karakter, a Dawkins i Harris se sada na sva zvona žale da su prevareni. Ko im je kriv kad imaju skrupule. Kad smo već kod filmova, Catholic League je već pozvao roditelje da ne vode decu na Golden Compass, prvi film iz trilogije "His Dark Matters" po knjigama Philipa Pullmana gde je crkva prikazana kao korumpirana inkvizicija. Sve u već viđenom scenariju da Harry Potter veštičari, a The Residents namerno sviraju na crkveni praznik (onih nekoliko necrkvenih dana u godini je bilo zauzeto). Onda će Mel Gibson da nam se vrati sa Passion II (strikes back). Pa u nedogled.

Dobro, složićemo se da je cela ID priča oveća glupost osuđena na izumiranje poput dodoa (ako neko ima drugačije mišljenje, rado bih ga čuo), ali u pretresanju same debate ima stvari koje svakako zavređuju pažnju. Ono što je mnogo uznemiravajuće je lakoća propagiranja glupih/opasnih ideja. Autor "Jata dodoa" čak i sažaljivo daje kredita propagatorima inteligentnog dizajna u stilu: ok, imaju neku ideju koja je krenula iz stomaka, stigla do srca, ali se nikad nije domogla glave. Stomak/srce su ispostavili kao najefikasniji kanali komunikacije i bez obzira na besmislenost teorije ID promoteri su uposlili PR agencije da im smisle promotivnu strategiju. I to radi. Svi su nasmejani i srdačni, u lepim odelima i novim zgradama i sa kratkim i jasnim rečenicama (popularni talking points). Prosečni Amerikanac će pre da poveruje tako nekome nego raščupanom naučniku koji koristi neke nerazumljive reči i često i sam sumnja u to što govori. Informacija ima toliko da ne stignemo sad da mislimo o svakoj, pa biramo one "lepe" i "prijatne". Strategija na žalost super uvežbana na primeru GW Busha koji je na preporuku svojih PR majstora uvežbavao teksaški akcenat, a svi koji ga sretnu pričaju kako je to u stvari jedan mnogo prijatan čika.

I pored apsurnosti raznih debata (teško da se nerdy naučnik i polupismeni sveštenik igraju na istom igralištu) monsieur Poirot uvek ima jedno lepo rešenje, ako se nađete u zbunu. To je pitanje motiva ili ako više volite, interesa. Uglavnom onog materijalnog. Zagledajte se u bilo koju od ateizam/teizam, ID/Darwin ili rat/mir debata i upitajte se onako iskreno ko tu ima više interesa da se trca za svoju stvar. Lako će vam isplivati oni koji su full of shit (pošto lako plutaju).

www.flockofdodos.com

"Comedy By The Numbers" - Prof. Eric Hoffman i Dr. Gary Rudoren
Kada je humor u pitanju uvek više preferiram britanski od američkog humora, ako ću već da ga delim ovako nacionalno. Razlike su vam verovatno jasne bez obzira na preferencije. Nikada nisam uspeo da se nakačim na prosečni physical comedy pun pomagala, dranja, grotesknih gegova i naglašavanja poente do iznemoglosti. U tu fijoku popularnog američkog humora staju Seinfeld (kultni status stvarno ne umem da provalim), Adam Sandler, Kevin Smith (zabraniti mu da pravi filmove), Robin Williams (sve preglumljeno i dosadno), 95% stand-up komedijanata, Saturday Night Live, Bill Maher (gledao ga prošle godine, pa odustao), Belushi bros, Jim Carrey,... setiću ih se još. Ovo je naravno čisto subjektivna pljuvačina. Ima i druga fijoka u koju staju: Woody Allen, humor tipa "Harold and Maude", "Weeds" liberalni humor, "South Park", stand-up komičarke Lauren Weedman i Paula Poundstone, i "Underground Comedy Movie". No, o ukusima ne treba raspravljati, pošto je ukus sitnograđanska izmišljotina.

U knjizi iz naslova navedeni autori pružaju do it yourself recepte za dobar geg u društvu, na sceni ili prilikom pisanja scenarija. Teško da će neko biti smešniji i duhovitiji posle čitanja ove knjige, ali ono što je meni bilo zanimljivo je da vidim na šta se tačno pale ljudi u ovom delu sveta. Slično onome kada odete na Reklamoždere u Beogradu, pa masa najviše reaguje na gole tete i male bebe. Da spomenem samo neke stavke: gadarije (prdenje, podrigivanje, povraćanje i ine izlučevine), morbidarije (odsečeni ekstremiteti, invalidi, smrt u raznim oblicima), imitiranje (političara, životinja, stvari...), rasni humor (pick your color), etnički humor (Jevreji, Italijani, Irci)... Po meni se cela knjiga mogla svesti na br. 62 (irony) i br. 116 (sarcasm). Ipak, humor je u Americi veliki biznis i obavezni deo mas-komunikacije. Političari moraju da ubace po koju pošalicu, svakojake javne ličnosti moraju pokazati da imaju trunku (naučenog) smisla za humor, a sportski komentatori, voditelji i govornici raznih fela imaju natreniran facijalni grč u obliku osmeha jer se informacije lakše gutaju sa malo šećera. Uostalom kome trebaju informacije kada je zabava, pa... zabavnija. Christopher Hitchens, poznati britanski antikrst, je prilikom jednog gostovanja kod pomenutog Billa Mahera pokazao srednji prst publici samo da bi dokazao da ih to jedino zanima. I bio je u pravu.

Jorge De Burgos iz Ecovog "Imena ruže" se verovatno prevrnuo u grobu kada bi video u kakvu se lakrdiju svet izmetnuo. "Laughter kills fear, and without fear there can be no faith, because without fear of the Devil there is no more need of God. "


privatna galerija
Rehoboth Beach
http://picasaweb.google.com/macasev/RehobothBeachDelaware


izvori dodatnih fotografija:
www.about.com

2 comments:

Ivan Bevc said...

Antoniceva deca u ruhu su detalj koji ulazi u legendu.

Milena said...

Divni su ti postovi, skroz uzivam da ih citam i sada vec ne znam ni sama koliko dugo visim na tvojim blogovima, a ima ih ;). I naravno, humor ti je odlican. Vidim da ti je religija soft spot, a ne cudi me ni najmanje. Papino anatemisanje Harija Potera me onomad bacilo u nesvest. Znas za to pretpostavljam... Covek nema pametnija posla. Uz to nisam znala da je moguce anatemisati fiktivnu licnost ali covek se uci dok je ziv.