31 August 2007

U potrazi za drekavcima


Boston, Massachusetts


intro soundtrack: "I Bleed" - Pixies
"
As loud as hell
A ringing bell
Behind my smile
It shakes my teeth"


Prvi put sam došao u kontakt sa Amerikom na aerodromu Logan (iznače poznatom po poletanju aviona koji su se skucali u World Trade Center 11. septembra 2001.) u Bostonu. Nije baš kao da sam sleteo na mesec, ali mi je Boston iz tog, i još mnogih drugih razloga veoma drag. U pitanju je jedan od najstarijih gradova u Americi i veoma european looking iz istog razloga, što mu baš i nije neka prednost. Nakrcan je istorijskim značajem kao što su bostonski masakr (Britancima se omakla koja musketa, pa je nekoliko ljudi pobijeno) i bostonska čajanka (e onda su Bostonci potopili džakove čaja zlih Britanaca). Oba događaja se smatraju za iskru koja je započela američku revoluciju za nezavisnost. Američka Atina je naravno poznata i po školama koje je pored Harvarda, Berlkee-a i MIT-a nemoguće pobrojati. Grad je bio destinacija irskih doseljenika, pa je tu večita raspra da li je "seltik" ili "keltik". Jedan od čuvenijih irskih potomaka (JFK) se tu rodio, a ubijen u Texasu (a de gde će drugde). Pa su tu bostonski davitelj i cipele "bostonke", nezaobilazni detalj svakog preppy Amerikanca. (Ko kaže da davitelj i cipele ne mogu u jednu rečenicu.)



Nedavno sam se opet zatekao u Bostonu i to za svoj 36. rođendan. Zastrašujuće vreo dan, a ja u prerashlađenom restoranu planiram rođendanski quest: potraga za memorabilijama bostonske muzičke scene, konkretno benda Pixies. Zvuči besmisleno koliko i očekivanje John Sellersa (Tidbit br. 6) da ga na ulazu u Manchester dočeka Morrissey na biciklu. Kada kažem "bostonska muzička scena" ne mislim na bostonsku filharmoniju, Berklee, niti na Aerosmith (za ne verovati, ali oni su iz Bostona), nego na skupinu "indie" bendova iz druge polovine 80-tih i početka 90-tih koji su uglavnom snimali za britanski 4AD: Throwing Muses, Pixies, The Breeders... "Bostonska muzička scena" je termin koji postoji samo u Evropi (na pomen termina me svaki prosečni Amerikanac bledo pogleda) i vezuje se za gore navedene bendove, bar među pripadnicima generacije "70 i neka". Članovi "scene" su uglavnom pristigli sa raznih strana, ali su se svi zadesili u Bostonu u isto vreme da zauvek promene već dosadnjikavo lice popularne muzike 80-tih. Potraga za "istorijskim" tačkama bi trebala da uključi i Californiu i Mexico i Ohio i Rhode Island i verovatno London. Ali tu smo gde smo, pa 'ajd da vidimo šta je ostalo posle više od 15 godina.

Po ovoj nesnosnoj vrućinčini nisam baš imao nameru da obilazim sa napuštena skladišta gde se nalazio legendarny studio "Fort Apache". Biće dovoljno da svratim do lokacije na Kenmore Square-u gde se nalazio čuveni klub "The Rathskeller" (a.k.a. "The Rat"). "The Rat" je imao status sličan njujorškom CBGBu, a zatvoren je sredinom 90-tih. Tu su svirali The Ramones, The Replacements, Sonic Youth i odredi neproslavljenih punk/rock/indie bendova tokom dve decenije. A u zagušljivom podrumu se održavao i "The Rumble at the Rat", "bitka bendova" koji moraju biti iz Bostona i ne smeju izdavati za mainstream label. Na nostalgičnim rokerskim blogovima se može naći uobičajeno tugovanje i prisećanja tipa "Kada su Cars i Mink de Vill...", ali mene jedino zanima da overim mesto gde su Pixies imali prvu pravu svirku. Za razliku od CBGBa, The Rat je sravnjen sa zemljom tako da sve što imam da obiđem je Hotel Commonwealth. Ali nikad se ne zna...

Fenwey-Kenmore kraj je prepoznatljiv po CITGO svetlećoj reklami koja se često vidi na snimcima bejzbol utakmica (RedSox) sa obližnjeg stadiona, umetničkim akademijama i navodnom boemskom duhu. Ja uglavnom vidim redove brownstone kuća i uređene pločnike. Ne može biti više overground. Na mestu nekadašnjeg kluba se nalazi middle-scale restoran neprivlačnog izgleda i "zloglasni" hotel. Pomenuti restoran je čak i služio koktel "The Rat" u čast kluba na čijem se mestu sada nalazi. Pominjao sam već da duh kluba (šmek vutre, mokraće i piva) teško može da se uništi i kada bi se isti srušio. E, pa ovde nije ostalo ni to. Jedini trag na koji sam nabasao je "Nuggets" muzička prodavnica koji dosta liči na SKC muzičku berzu. Pored svežih nosača zvuka prodaju, kasete, vinil, fotke sa raznih koncerata i postere. Pretražujem "P" sekciju i konačno nailazim na Pixies label. Prazno. Nijedne ploče. U kutiji sa fotografijama punoj Buffalo Tom-a, Galaxie 500, Dinosaur JR-a nijedne Pixies fotke. Prodavačica se ne baš i ne seća kada je neko zadnji put pitao za Pixies i upućuje me na drugu kutiju. Opet ništa. Zaboravi. Case closed, this band has gone to heaven (iako su se ponovo kao okupili). Pixies su ionako više ljudi i vreme, nego mesto. (Pa mora neki utešni line na kraju ;)



Ostalo mi je još par sati da protumaram vrelim gradom i obiđem nešto što već nisam video. Izbor pada na obližnji "Christian Science" centar, mesto koje sam uvek nekako izbegavao zbog oksimoronskog naziva i asocijacije na sajentologe. "The Church of Christ, Scientist" (nisam znao da se bavio i naukom) crkvu je osnovala krajem XIX veka Mary Baker Eddy posle čudotvornog samoizlečenja biblijom. Crkva je manje više bazirana na tradicionalnom hrišćanstvu uz mešavinu filozofije, nauke, alternativne medicine i još koječega. I nema baš nikakve veze sa Hubbardovom "Church of Scientology". (Da je jedan drugi SF pisac (Philip K Dick) osnovao crkvu, sutra bih se učlanio.) "Christian Science Center" u Bostonu je središte te novoosnovane hrišćanske varijacije. Trg sa reflektujućim bazenom i fontanom je 60-tih projektovao I.M. Pei (radio piramidalni aneks Luvra kao i istočno krilo Nacionalne Galerije u Washingtonu). Visoki betonski modernizam, pravougaone kolonade i svetlo-senka oblikovanje bude neku nostalgiju za "herojskom" arhitekturom, iako čitava struktura izgleda kao besramni ripp off Le Korbizijea.

Glavna atrakcija Hrišćansko-naučnog centra (zvuči još bolje na srpskom) je Mapparium, šuplji osvetljeni globus visok desetak metara. Tridestih godina prošlog veka Mapparium je bio vrhunac tehnologije i spektakla. Sastavljen od bojenog stakla koje se osvetljava na razne načine predstavlja planetu Zemlju i geopolitičku podelu iz 30-tih, ali onako iznutra zalepljene na sferu. 10-minutnu turu čekate u fino rashlađenom predvorju sa raznim interaktivnim instalacijama koje odašilju poruke nauke i boga, kao što je fontana gde uz vodu teku i reči. Bez obzira na anahrone granice na mapi, čitav globus i posle skoro sto godina izgleda impresivno. Sledi priča o nastanku, smenjivanje svetla na pojedinim zonama, Afrika sa ogromnim komadima još neiscepkane zemlje, Jugoslavija bez pola Istre, akustični efekti kruženja šapata po obodu i božije poruke. Zadržali smo se još malo u muzeju tumarajući među eksponatima dostignuća hrišćanske nauke. Da ne istrčavam odmah na vreli bostonski asfalt.

U reflektujući bazen na korbizijeovskom trgu pored centra je potpoljena poruka "Nema kupanja", ali je zato obližnja fontana upravo i predviđena da se u njoj smočite. A posred iste usred sveg tog betona pulsira životnost: gomila crne (autor uzima slobodu da ponekad ne veruje u licemerje politički korektnog jezika) dece jurca u gaćama i ciči po platou išaranom vodoskocima. Nijednog malog belog uštogljenog Bostonca. Situacija me podseća na cigančiće (ibid.) koji pljuskaju po fontani na trgu Nikole Pašića. Čeznutljivo gledam kako se dobro provode, a sunce ne prestaje da prži. Do vraga, you only live twice, i obazrivo zalazim među vodoskoke. Klinci me gledaju podozrivo (previše bled i ne baš dete), a jedna devojčica smočenih kikica prilazi da mi pokaže da je prava zabava usmeravanje vodoskoka na razne strane i šljiskanje vodom. Osveženje sa pomahnitalim klincima... e, to je pravi rođendanski poklon. Tako sam se mokrih gaća cedio po ulicama sve do Copley trga gde smo zastali da popijemo kaficu. (Teško da je kafica, pošto se kafa ovde pije na litre.) U pozadini slušam muvanje matorog tetoviranog lika koji mlađahnoj studentkinji priča o čarima New Yorka. Idemo dalje da stvarno proslavimo rođendan, daleko od ovog usijanog kotla.

Na izlasku iz Bostona čitam upustva kako da stignemo na destinaciju: levo u Fruit st, pa desno u Elm st sve do Church st... A destinacija, Norfolk. Tipično white upper-middle class predgrađe na obodu grešnog grada. Porodica Cree-Gee (pomenuta u Tidbit no. 2) nas čeka sa spremljenom dečijom (!) rođendanskom žurkom u moju čast. Krivudavi putevi, uređene bele ogradice, velike kuće, obrijani travnjaci, poštanski sandučići zabodeni u cvetne žbunove, patriotske zastave i hladovina. Domaćica je već krenula da roštilja u dvorištu, a četiri poznata drekavca su istračala da nas dočekaju. Nisam naišao na Pixies, ali ako ćemo da pravimo nategnutu paralelu između keltske i slovenske mitologije, našao sam drekavce. Isti su nas odvukli u zadnje ogromno dvorište na partiju odbojke. Zavalih se posle u ljuljašku znojav i zelen po kolenima, a oko mene zaglušujuća tišina. Najstariji drekavac me upozorava da ne ulazim unutra dok se sve ne spremi. Komšija iz susednog "malog raja" me pozdravlja sumnjičavim "Hullo". Ne, nisam odoleo još jednom horror scenariju gde se uzorni WASPovci mirnog predgrađa noću pretvaraju u flesh-eating zombije. Već se smračilo, bolje da uđem unutra.

Tu me je sačekalo iznenađenje koje nisam doživeo od svoje 10-te. "Happy Birthday" na sav glas, baloni nakačeni na svaku stolicu i torta sa 36 svećica. "'Ajde duvaj brže malo, uvoštićeš nam tortu!". Daj da smislim neku želju na brzaka. Svećice ugašene uz dosta dima, a zatim uobičajeni porodični "oh, thank you Lord for... whatever" i gozba. Četiri piksija su za after-party spremili milkšejkove za improvizovanim barom sa sve ručno crtanim menijima. Mama i tata spominju kako su konačno videli Klintonove na Martinim Vinogradima, a uleće i priča kako su se upoznali za vreme studija radeći zajedno u "Brooks Brothers" prodavnici. Elizabeth (6 godina) i ja ostajemo sami za barom gde pomenuta sa nevinim osmehom ispucava "I guess it's just you and me, honey". Bolji pickup line u životu nisam dobio. Bacili smo se na pravljenje slika od bockalica dok sam pojašnjavao Nathanu (11 godina) da u Srbiji nema terorista samoubica, i Evanu (blizanac prethodnog) zašto je Google bolji od Yahoo-a. Emma (13) je već zakoračila u pubertet je konačno prihvatila da dizajner nije samo dizajner odeće i da može da se dizajnira svašta drugo. (Moram priznati da me izbezumljuje činjenica da "dizajner" uvek podrazumeva modnog dizajnera, a da svi ostali jadnici moraju da imaju dodatni opis.) Partija "Apples to Apples", pa onda noćno jurcanje po dvorištu. Lagano sam skliznuo u pomenutu 10-tu godinu, a da se ni osvrnuo nisam.
Ujutro palimo nazad na jug uz "When will you quit smoking? I don't want my favorite Serb to die too early." Važi. Bezbedni raj ostavljamo na zdravoj distanci.

outro soundtrack: "Dirty Business" - The Dresden Dolls

For some suburban sickness?
Better keep a healthy distance
Now its up to you
know what to do
its pretty
Dirty business




Fool The World (the oral history of a band called Pixies) - Josh Frank i Caryn Ganz
Frank i Ganz su svoju fascinaciju bendom pretočili u formu dokumentarne drame sa pedesetak učesnika gde su se pored članova benda i spadajuće pratnje našli i PJ Harvey, J Mascis, Billy Corgan, Perry Farell, Beck (?) i Bono (???). Sredina osamdesetih, new romantic synth na vrhuncu, pre-Internet i pre-iPod vreme na uspavanom istoku USA. U isto vreme su se u Bostonu okupili već muzički iskusna Ohio girl, jurodivi pesnik odrastao u Kaliforniji, stidljivi Filipinac i all-American srcelomac. Legenda kaže da je Kim Deal bila zaista jedina koja se javila na oglas za bend koji su objavili Charles Thompson IV (a.k.a. BF ili FB) i Joey Santiago. "I saw an ad in the music section as people do, they just scan the back but nobody ever calls, for God's sake". Uskoro se pridružuje David Lovering i sve je samo kliknulo. Četiri nerd-looking lika su počeli da prže melodičnu buku koja kao da je sa Marsa pala, a teme se vrtele oko biblije, zagađenja, incesta, filma, vanzemaljaca... U grozničavom poletu snimanja demo pesama koji će kasnije postati poznati kao "The Purple Tape", Pixies su već iscedili sve što su imali. Skoro sve snimljeno je rabljeno uz dodatke i izmene na pet studijskih albuma (ok, 4,5) u sledećih sedam godina. Slede prvi nastupi, ugovor sa britanskim 4AD i legije fanova uglavnom iz Evrope. Kako je vrhunac dosegnut već negde na početku, kraj se isto nazirao (nije slučajno prvo ime benda bilo death to Pixies). Posle raznih solo izleta okupili su se ponovo 2004. Nema šta da se doda, sve je već napisano i rečeno. Ovo nostalgično naklapanje je možda trulavo, ali muzika im je neprejebiva (da izvinete). "This ain't no rock and roll town, this ain't no fuckin' around, this ain't no planet of sound"
www.pixiesmusic.com

Ružičasti slonovi u klozetu
Ovih dana smo svedoci još jednog, u sada već odužem nizu, patetičnih vodvilja licemerja i dvostrukog morala republikanske opcije u Americi. Senator Larry Craig iz Idaho-a je uhapšen u aerodromskom toaletu u Minneapolisu pod očiglednom sumnjom da je uspostavljao kontakt sa drugim muškarcem u susednoj kabini radi seksa. Taj drugi muškarac je bio "undercover" policajac postavljen tu da skupi dokaze o seksualnim aktivnostima na koje se posetioci pomenutog toaleta žale.
Toilet pickup i nije tako strašan koliko je smešno negiranje senatora. Čekao je pred vratima dosta dugo jer nije bilo slobodnih kabina (dokazano je suprotno), "slučajno" je dodirnuo nogu čoveka u susednoj kabini, a ruka ispod pregrade je značila "Pa, hteo sam samo da podignem toalet papir sa poda." Ovo poslednje je naravno izazvalo gromoglasni "phew". A uporno ponavljanje "Ja nisam gay." je izazvalo samo "Ma, koga još boli uvo. Nije u tome problem." Kao po već viđenoj šemi Craig je poznat po svojim anti-gay inicijativama u Kongresu iako je već upamćen po ranijim slučajevima karnalne zabave u javnim klozetima (Union Station WC, Washington DC). Istaknuti članovi GOP-a (Good ol' Party) su se brže bolje ispoodricali zalutale ovčice. "Ljudi, pa nemojte da ovo utiče na vaše glasove." Ali zato niko od njih nije ni reči potegao oko senatora Davida Vittera iz Louisiane čiji je telefonski broj na vrhu liste "Washingtonske Madam". Impresivnu listu dvoličnih republikanaca glede seksualnog ponašanja možete naći ovde.
Glavni problem u celoj priči, kako je istakla jedna aktivistkinja Lambda Centra, je internalizovana homofobija. Veoma očigledan fenomen i u Srbiji, ali koji se valjda zbog svoje očiglednosti retko spominje. Svi likovi koji veoma žarko imaju problem sa nečijom tuđom seksualnošću, očigledno imaju problem sa svojom. Religiozna dogma podstiče homofobiju (slučajevi sveštenika pedofila koji prolaze nekažnjeni su druga, ali isto zataškivana priča), ali sumnjam da su tabadžije sa prvog srpskog gay pride-a pomno čitale bibliju. U isti koš ide i strasni govor oca Gavrilovića o upotrebi "tog božijeg organa".
Pesma Evrovizije? Serbian Gay Pride 2008? Evo zanimljivih ideja na Agit-Popu.

sve o slučaju Larry Craig na www.newsvine.com/larry-craig


privatna galerija
Boston-leto
http://picasaweb.google.com/macasev/BostonMassachusetts
Boston-zima
http://picasaweb.google.com/macasev/Boston1Massachusetts
Norfolk-leto
http://picasaweb.google.com/macasev/NorfolkMassachusetts
Norfolk-zima
http://picasaweb.google.com/macasev/Norfolk1Massachusetts


dodatne fotografije
Pixies www.amazon.com
Republikanci www.tvnewslies.org

16 August 2007

Došli ste zbog Brusa?



Seattle, Washington


intro soundtrack: "Sliver" - Nirvana

"
Mom and dad went to a show
They dropped me off at Grandpa Joe's
I kicked and screamed, said please, dont go"


Da biste prešli od istočne do zapadne obale SAD u manje-više pravoj liniji treba da pređete tri vremenske zone, skoro 4000 km (što je još uvek više od razdaljine između Moskve i Rejkjavika) i promenite bar dva aviona uz oko 6 sati leta.Iz nekog razloga optimalna ruta iz Washingtona za Seattle je preko Chicaga, a u povratku preko Dallasa (???). Direktna linija ne postoji. Na poziv AIGA (American Institute of Graphic Arts) da održim predavanje u Seattlu, krenuo sam iz Washingtona (grada), da bih završio u Washingtonu (državi). U Americi očigledno postoji veliki deficit geografskih imena, i time ćemo se jednom svakako pozabaviti.
Seattle sam uglavnom vezivao za grunge, filmske naslove tipa "Sleepless in Seattle", glasinu da je u pitanju najdepresivniji i najkišniji grad u Americi, ali i za još jednu stvar. Ljubazna domaćica Marcela me je sačekala na aerodromu i kroz smal-talk u kolima pitala šta bih voleo da vidim u gradu. "Grob Bruce Lee-a". "Koga? Jel' to onaj glumac?". "Čovek nije glumac, čovek je legenda". Na putu ka gradu sam saznao da se ovde od cele Amerike najviše kupuju sunčane naočare. Ljudi se naprosto nisu navikli na sunce. I da prilično vode što se tiče stope samoubistava. I da se ovde najviše
proizvodi i pije kafe (postojbina Starbucks-a). Dobrodošli u "and now something compeltely different".



Zaspao sam već oko ponoći (meni je to bilo 3 ujutro), a ujutro uz kafu ugledah kroz prozor desetak fotografa. Ne, nisu došli zbog mene, mada bi bilo lepo :) Na brdu Queen Anne tačno ispred stana u kojem sam odseo se nalazi tačka sa koje se pruža najupečatljiviji pogled i odakle se grad načešće i fotografiše, posebno uz izlazak sunca. Planinski vrhovi u izmaglici, zaliv Elliott, grad ozračen jutarnjom bledo narandžastom i posred svega toga zabodena "Space Needle", simbol grada koji izgleda kao da je bukvalno precrtan iz crtaća "The Jetsons". Kako autor ovog teksta ne veruje u stabilnost arhitekture i ima paničan strah od visine, ni na kraj pameti mu nije bilo da se u providnom liftu penje na 200 metara da bi uživao u pogledu. Ali me je zato odmah pored previsokog monstruma sačekao pravi arhitektonski spektakl, "Experience Music Project" Frank Gehry-a. Skulptoralno, zgužvano i nesagledivo kao uostalom sve što Gehry gradi. Tek posle drugog kruga oko zgrade sam pomislio da bih možda mogao i da uđem. "Experience music project" je generalno muzej popularne muzike, ali ono što je mene više zanimalo je zapravo sporedni sadržaj: muzej naučne fantastike (kad smo već kod "The Jetsons"-a). Zagubih se kao klinac u prodavnici slatkiša: kostimi iz "Blade Runner"-a, maska Darth Vadera, poljski plakati za "Space Odyssey 2001", čudovište iz "Alien"-a, oružje iz "Star Trek"-a i galerija robota od "Metropolisa" i Robby-a iz "Forbidden Planet", preko R2D2 do "I, Robot". Sve to uz tek nekoliko posetilaca i veoma loše opskrbljenu prodavnicu suvenira.

Vreme napolju veoma prijatno i sunčano, a ja i dalje sumnjičavo čekam tu čuvenu kišu. U obližnjem diner-u prelistavam lokalne novine nad slaninom i jajima. U lokalnim novinama se jedan čitalac žali na aroganciju i krutost ljudi sa istočne obale (konkretno na Bostonce), posebno na njihovo pretenciozno oblačenje.
Ljudi su ovde zaista prijatno opušteni i što se oblačenja tiče, a i u pogledu komunikacije. Na osnovu odeće ne možete da zaključite baš mnogo, pošto svi imaju automatsku opciju "generate my clothes randomly". Npr. stariji čika u slamnatom šeširu, sandalama, neuparenim pantalonama i sakou ulazi u limuzinu sa privatnim šoferom. Gradski prevoz je najbolja prilika da se u to uverite: doterani japi frajer sa nalakiranim crnim noktima, mladi ljudi uglavnom u svim varijantama očigledne sub-kulturne mode od gothic-a do neo-modova, bakica u živopisnim kombinacijama. ... Ko je bre to spominjao depresiju? Zaista, ovi ljudi ne mogu da se uporede sa uptight istočnom obalom. A čitava Amerika ne može ni da sanja o preteranoj pažnji koja se poklanja izgledu npr. u Beogradu ("Pa ne smeju valjda da me vide traljavo obučenog/obučenu dok bacam đubre.")

Predavanje sam držao u Henry Art Gallery u sklopu "U Dub" (
University of Washington) kampusa. Ljudi veoma zainteresovani za temu mas-medija, postavljaju prava pitanja i uglavnom zapanjeni da je moj projekat (Joseph Goebbels TM) u potpunosti finansiran od strane grada, kao i da tamo negde mogu da se lepe plakati gde ko stigne. Kroz razgovor sam shvatio i da čitava dizajnerska scena Seattla radi za neku od mega korporacija, jer to je grad Starbucks-a, Boeing-a, Amazona i što je najvažnije Microsofta. Microsoft je čak pomogao finansiranje mog gostovanja na AIGA. "Ali, čekaj... bar tri njihova logoa se nalaze na Goebbels plakatima". "Pa, upravo zato. Publicitet je uvek dobar." Dobra lekcija za upamtiti.

Kroz brzo protrčavanje downtown Seattle galerijama primetih da nisu svi domaći dizajneri i umetnici u raljama korporativnih ajkula.
Veoma vitalan street art u BLVD galeriji sa radovima Army Guerilla Crew i sličnih. Čak nekoliko umetničkih izložbi na razmeđi savremenog grafičkog dizajna i arta gde sam naišao i na par komada sada već proslavljenog Shawn Wolfa. Posle umetničkog uzdizanja idemo na proslavu 25-te godišnjice štampanja njihovog dizajn-arhitektonskog magazina "Arcade". Ispostavilo se da je u pitanju prava narodska terevenka u napuštenim industrijskim skladištima. Irish-like bend svira igrive poskočice, pivo teče u potocima, hrana direktno sa vatre, live radionice duvanja stakla, varenja skulptura i improvizovane elektronske muzike. Poluzadavljen hot-dogom gledam neki video na visećim sferama i u jednom trenutku začuh balkanske trube. Samo sam se pitao kad će. "Bež'mo ljudi. Kusta nas je na'vatao na preko pola sveta."

Pored toga što je Seattle grad kafe, mega kompanija, kiše i opuštene zarozanosti, to je definitivno grad muzike.
Mogao bih da se opkladim da svaka kuća ima svoj bend. Jedno veče smo otišli na klubsku svirku u "High Dive" gde je nastupao Pleasurecraft, čije sam članove u međuvremenu upoznao. Lože se na New Order i svakojake synth 80-te. To veče je sviralo 20 (!) bendova, a koncept je bio da svako svira po tri obrade po svom izboru. Bilo je svega od retro 80's syntpop-a do goth zapevanja i klasičnog prženja. Sledeća stanica je klub "Vogue" koji je tih dana bio pred zatvaranjem. Leather fetish, goth freaks i ljubitelji đuske uz playlistu koja liči na Akademiju početkom devedestih. U susednom gay klubu punom doteranih momaka se čuje Metallica (???). "R Place" je na tri sprata pa birajte od r'n'b-a do razne plesne elektronike. Everything goes, sve dok je zabavno. Grunge ja naravno ovde odavno zaboravljen iako mi je nekoliko ljudi sa nostalgijom pričalo o "good ol' days" nastupima Nirvane s početka 90-tih u u kultnom teatru Paramount. Iako nikada nisam bio fan grunge zvuka, došlo mi nešto tugaljivo oko srca kada sam video "Come as you are" natpis na jednoj crkvi. Ali tu su sada neki novi klinci: Death Cab for Cutie, The Postal Service, Pretty Girls Make Graves, Pedro the Lion... Čak i Sonic Youth snimaju za SubPop. U kolima na kraju jedne večeri sam pustio ekipi Disciplinu Kičme i Belgrade Coffee Shop. "Ovo je iz Srbije ???". Gde ćeš bolju ambasadu od muzičke.

Dođe i dan da odamo počast senima legende kung-fu-a. Kišica je verovatno zbog atmosfere konačno počela lagano da rominja, a na Internetu sam pronašao tačnu lokaciju na "Lakeview" groblju. Kolima se vozimo po groblju tražeći grobno mesto, a na spomenicima pored anglosaksonskih prezimena promiče veliki broj južnoslovenskih.
Nisam po gradu naišao na žive Srbe/Hrvate/ostale, ali sam natrčao na novinski štand sa isključivo srpskom štampom. Vremenom smo se zagubili i pored "preciznih" uputstava, pa smo potražili pomoć u upravi groblja. Otvara nam neispavani momak raščupane plave kose i, bez da smo stigli da išta izustimo, ispaljuje : "You came for Bruce?". Nesretnik je već na "ti" sa pokojnim Lee-jem, pošto posetioce očigledno samo on zanima. Grob od nekakvog crvenkastog mermera, a pored njega još jedan: grob sina Brandona nastradalog na snimanju "Vrane". Na fotokopiranom flajeru čitamo da je grob često skrnavljen od strane gnevnih Kineza zbog toga što je slavni glumac profanisao njihovu svetu veštinu. Slikam se pored spomenika u "Kung-fu na Bele-fu" (design by Orša) majici. Marcela me zbunjeno gleda kada sam joj rekao da je u Mostaru podignut spomenik Bruce Lee-u. "You guys really dig him." Prava reč za groblje :) Na grob Jimmy Hendrixa u obližnjem Rentonu nisam stigao. Kojo, izvini... Kojo, izvini.



Downtown Seattle je šaren koliko i njegovi stanovnici. Pored velike otvorene pijace je XXX bioskop sa sve najavama sadržaja na velikim ekranima. Novi betonski muzej savremene umetnosti, coffee shopovi na svakom ćošku i još jedan arhitektonski spektakl: gradska biblioteka Rem Koolhaas-a. Pojedine zgrade zaista imaju taj neverovatan temporalni kvalitet koji recimo ima film. Krećete se kroz razne naočigled nespojive delove zgrade i u svakom uživate: eskalatori obojeni u fluorescentno žuto, police sa knjigama označene velikim brojkama na podu, malo rampe, malo stepenice, providni liftovi, mnogo svetla, tapacirana tavanica i medijateka u prizemlju koja izgleda kao da ste ušli u nečiji crveno obojeni organ za varenje. Sve ima smisla i sve savršeno funkcioniše, spoj funkcije, grafičkog dizajna i esktravagantne materijalizacije. Posle sat vremena istraživanja zgrade pade mi na pamet da ovde ima i knjiga.



Vraćam se nazad na uštogljenu istočnu obalu, a na putu ka aerodromu primećujem oblake kako se nakupljaju. Možda će da grune ta čuvena kiša? Nekoliko dana posle povratka Mark iz Seattla mi javlja da ih je zadesilo uobičajeno nevreme (polomljene bandere i tako to) i da je jedno vreme milion ljudi ostalo bez struje.

outro soundtrack: "Misbehavior" - Pleasurecraft



"Perfect from now on (how indie rock saved my life)"
John Sellers

Knjigu sam kupio zbog onog "indie" u podnaslovu (mada mi je "rock" trebao biti sumnjiv na vreme). U pitanju je strastvena ispovedna proza muzičkog novinara John Sellersa (TimeOut, Spin, New York Times...) u fazonu "šta sam slušao (i zašto) od kako sam se rodio". Čovek je moje godište (početak 70-tih) i
odmah sam prepoznao sve poznate mi pop-kulturne obrasce bez obzira što je čovek odrastao u Grand Rappids, Michigan, a ja u Bečeju, Yugoslavia (još jedan dokaz da muzika ne zna za granice, a i anglo-saksonske kulturne invazije). Imao sam osećaj da tog čoveka znam oduvek. Disco i glam rock nasleđeni od starije braće/sestara, pa Duran Duran (i ostala silesija novog romanticizma) faza, pa onda lagano otkrivanje nepoznatih zadovoljstava Joy Division, The Smiths, The Cure, The Jesus and Mary Chain, pa Madchester, pa shoegaze, pa grunge (ne hvala), pa sve do last.fm-a gde, bez obzira na sve eklektične izlete u razne žanrove, "indie" tag ponosno stoji ispisan najvećim slovima. Indie je odavno izgubio svoje prvobitno značenje nezavisnih partizana avangardne muzike u borbi protiv mainstream giganata. To je vremenom postala nalepnica za beskompromisnu (?), ličnu, idiosinkratičnu i žanrovski divergentnu muziku koja može komotno da uleće u mainstream, a da ne izgubi od kvaliteta. Autora knjige sam (kao i svakog prijatelja) počeo da mrzim zašto nema potpuno isti ukus kao i ja. Pa gde je tu elektronska muzika? A indie pop? On će meni da priča kako su Ride feminizirani. Miranda Sex Garden je najbesmislenije ime benda koje je čuo?... Pa kako se usuđuje. I gde je bre detaljniji osvrt na Sonic Youth i Pixies. I šta fali gothic-u i raznom negitarskom zvuku? A electroclash??? (To mu je valjda previše pederski). Pa ne može to bre tako!!!
Stigao sam do toga da ostavljam ogorčene poruke autoru na pomenutom last.fm-u. Kao razljućena šiparica, bož' me sakloni. Ali super je što počnete da razmišljate o svojoj istoriji slušanja svega i svačega kroz pravljenje beskonačnih lista. Probajte, zabavno je.
Go, indie, go!!!


The Great Global Warming Swindle (Chanel 4 dokumentarac)

Od kako je Al Gorov
"An Inconvenient Truth" dobio oskara jedna stvar mi se odmah učinila smrducavom. (Nota bene: autor ovog teksta nikada nije bio sklon teorijama zavere, samo tvrdokornom skepticizmu). Kakva je sad ovo halabuka oko globalnog zagrevanja kada o tome slušam još od osnovne škole? Sećam se čak i neke pesme "Greenhouse effect". Te efekat staklene bašte, te nova goriva, te tope se polovi, pa štednja energije (restrikcije u ex-Yu su bile super vežba) i zli CO2. Sve mi se čini kao da je u pitanju još jedna red herring: "Juhuuuu, gledajte svi na ovu stranu, moliću lepo." Nije mi bilo jasno zašto nam se pogled skreće baš na tu stranu, ali mi je falilo malo i dijaloga.
"The Great Global Warming Swindle" je dokumentarac koji čelendžuje globalno ustanovljeni konsenzus o globalnom zagrevanju. Pojedini eminentni naučnici u dokumentarcu tvrde kako je u pitanju želja za parama od strane Global warming aktivista. Drugi tvrde da su alternativni izvori energije preskupi i za Ameriku, a kamoli za siromašnu Afriku kojoj će još i da opadne izvoz nafte. Protiv-dokazi se uglavnom vrte oko toga da sunce prolazi kroz različite cikluse zračenja (i da smo sada u malo toplijem ciklusu) i da CO2 ne utiče toliko na klimu koliko Global warmisti žele da prikažu. Potežu se i najrazličitije (ubedljive kao i one kontra) političke spekulacije. Hiljade će ljudi izgubiti posao u već razvijenom Global Warming biznisu, ako se ispostavi je stvarno u pitanju swindle. Sa te strane je zanimljiva davno zaboravljena kampanja o globalnom zahlađenju sa početka 70-tih. Osim zabavnog crtaća ne videh nikakav Ice Age u poslednjih 30-tak godina.
Svest o značaju i zaštiti prirodne sredine je nešto što zaista i treba da se neguje od malih nogu. (Nismo nasledili Zemlju od očeva, nego smo je pozajmili od sinova... ili već tako nekako.) Sa druge strane dobrobit i aktivizam mogu sasvim fino da se upotrebljavaju u političke (nezabrinute za dobrobit) svrhe. Posebno kada nije dovoljno da me
dva otopljena glečera ubede o mogućim katastrofalnim pomeranjima teško sagledivog fenomena kao što je klima. Uostalom pogledajte sami.
dokumentarac na youtube.com

www.greatglobalwarmingswindle.com

privatna galerija
grad
http://picasaweb.google.com/macasev/SeattleWashington
EMP
http://picasaweb.google.com/macasev/EMPFrankGehrySeattleWashington
Sci-Fi
http://picasaweb.google.com/macasev/SciFiMuseumSeattleWashington
muzika
http://picasaweb.google.com/macasev/SeattleWashingtonMusic
art
http://picasaweb.google.com/macasev/SeattleWashingtonArtScene


dodatne fotografije
Perfect From Now On www.ljkliterary.com
The Great Global Warming Swindle www.greatglobalwarmingswindle.com

06 August 2007

Puritanske orgije



Provincetown, Massachusetts


intro soundtrack: "Close My Eyes" - Ride

U New Yorku (Yancey Richardson galerija, Chelsea) je trenutno izložba "Easy Rider", presek kroz istoriju road trip fotografije. Kultorološko mapiranje Amerike kroz prizore sa puta. Road tripove sam uvek zamišljao (upravo zbog ovakvih izložbi) kao film, kao sekvencu zanimljivih prizora koji se smenjuju na na šoferšajbni. Što je verovatno i istina ako vam je glavni cilj putovanje, a ne destinacija (koliko mi je samo trebalo vremena da ovo shvatim). U "od A do B" varijanti vam se smenjuju beton, šuma, pokoji grad i uredna sekvenca manje više istih krajputaških odmarališta. Ako kopilotirate (čitaj: maltretirate vozača sa " 'ajde bre, 'oćemo li više") izbor vam je čitanje, spavanje, zurenje kroz prozor i čekanje na puš-pauzu. Ako vozite onda vas bar drži relativno budnim koncentrisanje na put, urlanje na spore vozače i uživanje u činjenici da se ograničenje brzine u Americi ne shvata previše ozbiljno.

Pred kraj takve sekvence stižemo na jedan od glavnih izvora evropske kolonijalne zaraze "novog" kontinenta, Provincetown. Famozni Mayflower je 11. novembra 1620. posle iscrpljujućeg putovanja iz britanskog Plymoutha tu konačno bacio sidro. Iako je evropsko naseljavanje Amerike već počelo (kolonije u Virdžiniji i na Floridi i verovatno najstarija, ruska kolonija na Aljasci), Provincetown često nosi nalepnicu "e, odatle smo počeli". Sve posle iskrcavanja je dobro poznata priča (jel to neko reče "istorija"?). Doseljenici su bili uglavnom iz puritanskih redova, u izbeglištvu od anglikanske crkve koja nikako da se vrati na pravoverni put hrišćanstva. Bolesni, gladni i iscrpljeni nisu baš skapirali (više ih je bolelo uvo, rekao bih ja) da u novom svetu neko već živi. Sprdnje na temu evropske kolonijalne arogancije ima koliko hoćete, ali obavezna lektira je skeč Eddie Izzarda iz "Dressed to Kill": "No, we don't want any of your food, thank you! Just put some clothes on!... that winter... "Excuse me, do you have any food?". Posle iscrpljujuće zime kolonisti prelaze Cape Cod zaliv i odlaze u Plymouth, tako ranije imenovan od strane kapetana Johna Smitha, istog onog koji se u Virdžiniji smuvao sa Pocahontas. U Provincetownu je potpisan i Mayflower Compact, pravni dokument kojim doseljenici organizuju novu vlast i koji je po popularnoj mitologiji preteča američkog ustava.

Posle američke revolucije, Provincetown postaje važna ribarska luka, a već u XIX veku ga naseljavaju umetnici raznih fela tražeći mir, slobodu i beg iz velikih gradova. Uskoro su im se pridružili anarhisti, feministkinje, socijalisti, slobodni mislioci... Tlo koje je prvobitno naseljeno puritancima postaje jedno od glavnih izvora kulturne i seksualne revolucije, kao i liberalizma razne vrste. Početkom XX veka je osnovan Provincetown Players, avangardna pozorišna trupa koja se pomakla od melodramatičnog tona brodvejskog teatra i postala poznata po produkciji Eugene O'Neilla i Theodora Dreisera. Tennessee Williams je tu napisao većinu svojih drama, a zaslužan je i za promociju drugačijeg seksualnog ponašanja. Tako uz hippie talas iz 60-tih, Provincetown postaje gay turistička meka i sastajalište slobodoumne Amerike. Jedan stariji gospodin me je mrko pogledao dok sam nosio majicu sa natpisom there are some bad people on the right: "What do you mean "some"? They are all bad on the right!".

Iskustvo mediteranskog letovanja mi govori kako uvek imate šetalište pored mora, a sa druge strane je niz kafića, restorana i prodavnica. Glavna štrafta Provincetowna je ulica adekvatnog naziva, Commercial street, i sa obe strane je zatvorena potrošačkim sadržajem, a okean je tu negde blok dalje. Na letovaje se ide da se čovek lepo odmori i da po mogućstvu potroši što više para. Prodavnice sa turističkim đubretom, restorani od klasičnog diner-a do morske hrane i egzotičnih kuhinja, sex shopovi (ako vam i pored bogate žive ponude zatreba pomagalo), minijaturni teatri, klubovi, i mnoštvo galerija. Umetnost koju možete da gledate ili kupite je uglavnom morsko-građanskog karaktera: pučine, plaže, telesa u ovoj ili onoj pozi, brodovi i svetionici raznog kvaliteta i izvedbe.

Amerika verovatno ima najdužu tradiciju u borbi za slobodu drugačije seksualne opredeljenosti: skidanje homoseksualnosti sa liste oboljenja, Stonewall riots u Greewnich Village-u, San Francisco revolucija i razni liberalni proboji bar na nivou pojedinih država (Massachusetts je prva (i jedina) država koja omogućava brak istopolnih partnera). Iako se u post-9/11 situaciji stalno pojavljuju napisi kako su u svojim oslobodilačkim inicijativama već zaostali za recimo Španijom, Amerika i dalje prilično napredna u pogledu afirmacije i integracije gay kulture. Potrošačka kultura je imala svoj ne mali udeo: "hm, evo nove ciljne grupe, hajde da im prodajemo svašta "specijalno" i "ekskluzivno". I eto zaobilaznog puta ka prihvatanju različitosti, pa makar i preko para (možda recept i za Srbiju, čim izađemo iz nebeskog srednjeg veka). Provincetown je presek kroz to šta znači gay potrošačka kultura. Kako kaže kuvar iz Greenawayevog "The Cook, the thief, his wife and her lover": "Dijetalna hrana je skuplja iako siromašnija, zato što uz nju kupujemo i taštinu." Uz proizvode gay kulture (koji se ne razlikuju od "straight" proizvoda osim po znakovitosti) kupujemo identitet i pripadnost grupi koje ćemo ponosno da nosimo, okačimo, pojedemo, potrošimo... Klasični LGBT_(dodati random slovo po izboru) rainbow suveniri, odeća slavnih dizajnera, besmisleno skupi streetwear (kao što "Zara" u Srbiji i dalje super dere za bazično jeftinu odeću), umetničke fotografije srećnih istopolnih parova, antikviteti, kemp varijante od jeftinijih božićnih ukrasa do skupih "art nouveau" lustera, prodavnice za kućne ljubimce (koji su često kompenzacija za nemanje dece), galoni prirodne kozmetike i prepoznatljivi italo-disco/euro-trash/re-re-remix zvuk iz skoro svih klubova. Materijalne parafernalije me ne zanimaju osim kao ironija, ali za muziku ne opraštam. Nigde ni za lek da naiđete na Fischerspooner (skoro čitava NYC electro scena je gay), Placebo, Hidden Cameras, Magnetic Fields ili bar Erasure, Pet Shop Boys ili Bronsky Beat (ma može i ABBA). Na kraju Commercial street-a iz nekog ćoška čujem urlanje Sex Pistolsa i zagazim u nekakvu r'n'r radnju. "Jel' vi to imate i neki klub uz radnju?". "No, honey. THIS is the club".

U večernjoj potrazi za zabavom nailazimo na sidewalk sale gde se nudi svaka boja iz duginog spektra. Izvođači, zabavljači, drag queens ili samo zgodni frajeri i ribe mame mušterije na svoj show: Space Pussy, The Silence of the Clams, The Milkman Always Comes Twice, Naked Lads Singing, Spooky Bear, Martha Graham school... Sve od usamljenih bar pijanista, kabare izvođača, stand-up komičara, preko drag karaoka (morate da pevate uz pratnju tipa u drag-u), strippera u različitim formama do skuplje produciranih pozorišnih izvedbi, umetničkih plesnih nastupa i full frontal susreta sa pravim porno zvezdama. Ispred "Art House" kafea (mesto našminkano da izgleda cool-euro-arty) drag queen sa ogromnim naočarima: "Steeeeeve, is that you!!!!?". Ispostavilo se da je u pitanju stari poznanik mog prijatelja iz pozorišnih dana u Minneapolisu, Russ iliti Miss Richfield 1981 (www.missrichfield.com). "You just have to come to my show !!!" Kupljeno. Makar samo zbog sentimentalnosti. Jednočasovni show u dosta sređenom malom pozorištu (ja sam iskreno očekivao samo reflektor i neomalterisani zid od crvenih cigala) je klasična mešavina stand-up komedije, pevanja i igranja (bez pucanja), maltretiranja publike da učestvuje, dosta dobrog intermezzo videa i veoma glasnog humora, ali veoma profesionalno izvedena. Russ-a srećemo sutra doručku u Art House-u. Otišao je iz Minneapolisa pre 10-tak godina i redovno nastupa 4 dana u nedelji tokom cele letnje sezone u Provincetownu. Pre Art House-a je nastupao u nekoj rupi (znao sam da se negde kriju reflektor i neomalterisani zid od crvenih cigala). Steve i on su se čak i sreli u Provincetownu nekada davno dok je Steve glumio u Hot Dish trupi. Posao ide sasvim dobro, ali je već umoran od skakutanja po sceni i ponavljanja istih fazona. Lice mu je opušteno i tužno bez šminke. "Oh, sweetie, I do my happiness every night on stage."

Mnogi umetnici naprosto prodaju svoju robu na licu mesta. Grad je pun studenata muzike iz obližnjeg Bostona koji dođu na vikend da zarade koju paru. Četiri cice ciguljaju Pachelbela pred ljubiteljima "ozbiljnog" zvuka, momak sa akustičnom gitarom eksperimentiše (sasvim dobro) sa rock standardima, omanji folk-pop fusion bend i lokalna umetnica sa turbanom i glasom prehlađene PJ Harvey. Izdvojio bih dva favorita, a oba matora. Jedan neodoljivo podseća na Williama S. Burroughsa, sedi za klavijaturama skockan u odelo i sandale sa čarapama i svira nešto mnogo minimalno kao da je sa Marsa pao. John Cage vaskrsao? U pitanju je nekadašnji koreograf jedne trupe iz Provincetowna koji pod stare dane svira svoje varijacije (na nešto) koje je upotrebljavao za pratnju plesača. Drugi je Ellie, 75-godišnji drag queen koji na kolicima vuče svoje pojačalo, špacira gore dole po Commercial street-u i u kratkoj suknji izvodi šlagere Frank Sinatre. Fenomenalan glas i još bolji stav. Na kolicima mu stoji natpis: "75 years young. Living her wildest dreams". Da opet probam da citiram Eddie Izzarda: "When you are over 70, you are on your bonus time, so you can do weird shit".

U blizini gradske kuće je postavljen spomenik doseljenicima, a povrh njega je glavni Pilgrim Monument, kula-vidikovac. Spomenik je dizajniran po uzoru na sličnu kulu u Sieni i nema nikakve simboličke veze sa doseljenicima, ali je zato pogled sa vrha stvarno impresivan. Gradska biblioteka je preseljena u metodističku crkvu i glavni događaj tih dana je bio postavljanje restaurirane kule nazad na građevinu. Gužva, obezbeđenje, kamere, suveniri... zbog kule na crkvi. Hmmm, ok. Dok su ljudi gledali arhitektonski spektakl, prošetao sam se glavnom, naprasno ispražnjenom ulicom. Iz jedne od radnji dopire zvuk Ekatarine Velike. Uđem unutra, a tamo studentkinja iz Srbije populariše domaću kulturu. Američka vlada odobrava letnje radne vize studentima iz istočne Evrope i tako dobija jeftinu sezonsku radnu snagu koja zauzvrat ima priliku da putuje po Americi. Kako Srbija i dalje obitava u limbu "jel' možemo mi u Evropu, a da nam Mladić ostane za uspomenu?", studenti iz Srbije se šlepaju preko Bugarskih univerziteta. Jedna druga devojka koja konobariše u Art House-u je provalila majicu sa natpisom "Štirak": "Are you coming from Croatia?".

Kako se Provincetown nalazi na samom vrhu Cape Code poluostrva, svuda unaokolo su duge peščane plaže. Potpuno su ispražnjene od bilo kakvog sadržaja osim sunca, vode i peska. Ostavite kola na parkingu na početku plaže, pa onda u potragu za odgovarajućim mestom. Na početku su uglavnom porodice sa decom, malo dalje su pripadnice gay populacije koje se druže u velikim grupama, još dalje su pripadnici gay populacije koji su uglavnom u parovima ili sami i na kraju je nudistička plaža. Tako da ako ste ljubitelj prirodnosti u prirodi morate kao i uvek da otpešačite nekoliko kilometara. Nudističkih plaža u Americi ima zapanjujuće malo, a ova je konkretno pod zaštitom države (jer su tu doseljenici zagazili pre 400 godina). Saznajem da je dress code ove plaže sledeći: nudizam je u principu zabranjen (iako su svi goli), ali vlasti baš i ne gledaju u tom pravcu. Ako naiđe rendžer onda je dobro da vas zatekne u gaćama. A? Trebalo mi je 3 dana da shvatim/savladam ovu muljavinu. Izgleda da duh Skerletnog slova, Salema i histeričnih klinki koje jednim potezom mogu da vas oteraju na lomaču i dalje opstaje. Ipak ne, Amerikanci ovde dolaze da pootvaraju sve ventile, u šta vas uveravaju spontana grupna telesna uživanja po obližnjim peščanim dinama, od kojih se neka i snimaju. Puritanci bi se prvim brodom vrišteći vratili nazad majčici Evropi.

outro soundtrack: "Slippery Dick " - Peaches



The Dresden Dolls
Amanda Palmer i Brian Viglione, članovi The Dresden Dolls dua iz Bostona, su uz legendarne britanske Tiger Lillies, najpopularniji predstavnici dark cabaret zvuka. Nečega što je mešavina vajmarskog kabarea, Bertolda Brechta, vodvilja, cirkuske muzike i Elfman soundtracka uz dodatak dark zvuka i raznih goth i punk uticaja. Sličan zvuk su u prethodnim erama negovali Klaus Nomi, Nico i Siouxie and the Banshees u pesmi "Peek-a-Boo". Ime objašnjavaju porcelanskim lutkama iz Drezdena koji je teško bombardovan pred kraj II svetskog rata. Poznati su po spektakularnim živim nastupima: ona za klavirom, a on za bubnjevima, uz čestu pratnju gostiju (seća li se neko Lene Lovitch?) i The Brigade, svaki put drugačiju volontersku grupu gutača vatre, živih statua, akrobata i svakakvih eksperimentalno-teatarskih performera. Furiozni klavirski zvuk, teatarsko-kabaretski glas, punk stav i ništa r'n'r bullshit. Poput anti-folk muzičara East Village-a The Dresden Dolls se na životan i ironičan način bave savremenim angstom: usamljenost, sebičnost, izdaja, karijerizam i već otrcani besmisao života. Ako me već nešto muči, mogu bar da napišem zabavnu pesmu na tu temu. Toplo preporučujem bilo koji koncertni DVD. (Upravo je izašao "Live at the RoundHouse, London" DVD).
"Fuck the rock and roll circus, this is punk cabaret"
www.dresdendolls.com

Oh mrs o
Will you leave us hanging now that we are grown
Up and old
Will you kill me if i say i told you so
We all know
Ther'es no hitler and no holocaust
No winter and no santa clause
And yes virginia all because
The truth can't save you now

"Mrs O" - The Dresden Dolls


Ateizam
U prethodnih pola godine Ameriku najviše potresaju dve knjige: "God Is Not Great: How Religion Poisons Everything" - Christophera Hitchensa i "The God Delusion" - Richarda Dawkinsa. Prva je čisto anti-teističko štivo koje optužuje religiju za razne nevolje, a druga je više ateistička, naučno-popularna knjiga o maloj verovatnoći da bog postoji. Ja sam lično odrastao u ateističkom okruženju (kao i većina moje generacije) i do nedavno nisam video neku veću potrebu da pojašnjavam svoj ateizam ili da se ne daj bože (bog može da profura samo kao retorička figura) nekome pravdam. Ateizam je u Americi dugo ideološki farban u crveno, a komunizam je i posle cepanja gvozdene zavese ostao u svesti ljudi kao ozbiljna pretnja (sada već zamenjena poznatom islamskom alternativom). Sa druge strane Amerika je zemlja sa neverovatno velikim procentom religioznih ljudi bez obzira na načelnu (u praksi dosta zanemarljivu) sekularnost države. U stvarnosti postoji tiha represija nad ateistima: nijedan ateista neće biti izabran za predsednika, ateisti se često izjašnjavaju kao agnostici ili smišljaju nove nazive za sebe kao što je The Brights... Stiglo se do toga da je lakše reći roditeljima da si gay nego da si ateista. Burne (i negativne i pozitivne) reakcije na dve pomenute knjige su možda simptom da ateisti imaju pravo na poštovanje sopstvenog izbora, kao što vernici imaju odavno pravo na potpunu nedodirljivost njihovog izbora. U trenutnoj situaciji ateizam na društveno političkoj sceni izgleda mora da navuče masku anti-teizma i organizovano se usprotstavi. Samo, to bi izgledalo kao kroćenje čopora mačaka (da upotrebim Dawkinsovu metaforu). Ovce se mnogo lakše krote.


privatna galerija
spomenici
http://picasaweb.google.com/macasev/ProvincetownMassMonuments
noćni život
http://picasaweb.google.com/macasev/ProvincetownMassNightlife
plaža
http://picasaweb.google.com/macasev/ProvincetownMassBeach
grad
http://picasaweb.google.com/macasev/ProvincetownMassAroundTheTown

dodatne fotografije
The Dresden Dolls www.boyandblog.blogspot.com
ateizam www.richarddawkins.net