14 September 2008

Plastično voće


Alexandria/Mount Vernon, Virginia

intro soundtrack: "Killing an Arab" - The Cure
Staring down the barrel
At the Arab on the ground

See his open mouth

But I hear no sound


Kroz prozor svake noći gledam dva paralelna zraka svetlosti uperena u nebo, memorijal žrtvama 9/11 napada. Prekopavanje po leševima se po običaju koristi u političke svrhe. Te tu nema ništa novo. Zanimljivo mi je samo da pomenem neke cifre: u 9/11 napadu je poginulo oko 3000 ljudi; svaki dan širom sveta umre 26.000 dece !!! Sumnjam da se iko njih priseća. Svaka udovica vatrogasca ili policajca poginulog u napadu je dobila $1.000.000. Interesenatno je pogledati ponekad cifre i iz 2. svetskog rata. Svi znamo ko su ultimativne žrtve Nazi progona (6 miliona Jevreja iz raznih zemalja). U istom ratu je izginulo 20 miliona Rusa. Da li se neko seća Jermenskog holokausta iz 1. svetskog rata? Da odmah preduhitrim mašanje za antisemitizam i rusofiliju. Poenta: neke žrtve i nesreće ostanu nepravedno zaboravljene. A i ove upamćene se ne pamte zbog žrtava, nego zbog interesa.



Pored politikantske nekrofilije ima i vedrijih (smešnijih?) tema: predizborni mitinzi. Obama se ponaša kao da je već predsednik, ali zato ima pravi vatromet i lepo vreme bez obzira na masovni republikanski moleban za kišu. Prizivanje kiše kapiram treba ostaviti onom utanjenom sloju originalnih stanovnika "novog sveta" pre Kolumba. McCain je imao vatromet na ekranu, a ispod debelog leda i snega je iskopao wannabe potpredsednicu čija je ćera zatrudnela sa 17 bez da se prethodno udala kako gospod bog i nalaže. Ako volite cirkus, republikanska konferencija je ipak bila pravi izbor: debeli, beli i bogati ljudi sa smešnim šeširima. Pomenuta snežna kraljica pored ostalih hitova ima navodno zabranjivanje knjiga (impresivnu listu videti ovde). Kapiram da bi se iz plamena zapaljenih knjiga pojavili duhovi McCarthy-a, Nixona, J Edgara... Ako ništa drugo, pokupili su svu medijsku pažnju. Demokrate obećavaju promenu, a republikanci obećavaju... promenu. Nadamo se da je izvesno ko će biti novi predsednik, ali da vidimo šta je bilo sa prvim. Pravac Mount Vernon, nekadašnje imanje Džordža Vašingtona.



Na putu prema odredištu stajemo u gradu Alexandria. Nije baš na moru kao ona originalna, niti ima baš neku impozantnu biblioteku, ali zato ima svetionik. A svetionik je zapravo masonska loža i spomenik prvom predsedniku SAD i izgleda "even better than the real thing", kao na nekom filmskom setu. Originalni svetionik na obali sredozemlja je davno uništen i postoje samo crteži i to razni. Ovaj spomenik izgleda kao kada biste napravili anketu "kako je izgledao aleksandrijski svetionik", pa od toga sastavili nacrte. Opšte kolektivno mesto, napeglano i lagano diznifikovano. Fenomen "lepši i stariji" ćemo svakako obraditi u zasebnoj priči.

Grad šmeka na gothic charm Georgetowna u Washingtonu, ali onako sa laganim dodirom juga. Na ulici King možete naći knjižaru sa polovnim knjigama koja ima neviđene naslove i to za budzašto, odličnu striparnicu i prodavnicu retkih plakata. Ulazim unutra da zavirim šta ima. Čisto blago: jedna kopija postera Julesa Cheret-a s kraja XIX veka, inače čoveka koji se pojavljuje na početku svake pisane istorije postera; čuveni "Bob Dylan" Miltona Glasera; veliki izbor plakata zlatne ere Hollywood-a; i ko zna šta sve još... Ljubazni vlasnik mi je dozvolio da fotografišem radnju, dok su mi bale išle na usta. Ništa lepše od nestabilnog medija kao što je papir i to po zamašnim cenama. Dalje niz ulicu je otrcana rupa koja prodaje samo fish&chips. Jede se strogo rukama i na umašćenom papiru. U malom lifletu čitam o poznatim stanovnicima devičanske Aleksandrije: noir country pevačica Neko Case, bubnjar benda Police, Stewart Copeland i njegovo visočanstvo The Lizard King, Jim Morrison iako ga automatski uvek vezujemo za L.A. Morrisonovi su se selili zbog oca koji je bio oficir, pa je Jim završio "George Washington" srednju školu u Aleksandriji. Možda je tu već čitao Ničea i Brehta i zamišljao kako je to pogledati smrti u oči, a ne umreti. Ko će ga znati...

Pola sata vožnje odatle parkiramo se pred Mount Vernonom. Dok Stiven kupuje karte za ulazak ja blejim unaokolo. Na ulazu stoji tabla "George and Martha Washington". "Hej Dži, pa ovi se zovu kao ono dvoje iz Olbijeve drame." (Ko se boji Virdžinije Vulf?). Napola rečenice sam skapirao kakvu glupost odvaljujem i to onako naglas, ali je bilo već kasno. "Erm, da. Olbi je mislio na OVO dvoje kada je pisao "Who's afraid of VW?"



Na ulazu u objekat je oduži red, a posetioce zabavlja domaćica lično, "Martha Washington". Svi stoički čekaju na red da uđu unutra, a meni se već puši. "Martha" ide od jednog do drugog i prijateljski ćaska. Jednog klinca uči kako da se lepo nakloni pred devojkom. Joj, ako stigne do mene, moraću da se uzdržavam od Olbijevih citata tipa: "Let's hump the hostess." Lagano nas je preskočila kao da je pretpostavila šta mi se mota po glavi i krenula da gnjavi žrtve iza nas. Entuzijastične starije tete iz udruge poput "Kola srpskih sestara" nas usmeravaju kao ovce i uzgred ispaljuju neke random istorijske fakte. Podeljeni na grupe od po 10-15 ljudi ulazimo unutra. Drečavo zelena trpezarija prepuna starinskih drangulija. Iskreno rečeno, kad vidite jednu memorijalnu kuću, videli ste sve. Sređena scenografija u koju ne možete da uđete. Vodič nam priča kako je Džordž bio sklon dizajnu enterijera i kako je sve sam smišljao i uređivao. Izgleda da je bio veći queen od Lincolna. Od raznih portreta, gipsanih girlandi, rustičnog ali classy nameštaja meni najviše privlači pažnju veštačka hrana na trpezarijskom stolu. Šnicle kao da su sad pečene, sveže kuvani gumeni krompir i polirano voštano voće. Neviđeno realistično, opet na liniji aleksandrijskog svetionika.

Idemo kroz hodnike, obilazimo spavaće sobe sa neverovatno malim krevetima. Čipka, vezovi, pa opet malo portreta. U hodniku jedan vodič priča o funkcionisanju čitavog domaćinstva koje je dakako počivalo na roblju. Ali nije to bilo tako loše, kako nastavlja vodič, Washington se veoma lepo odnosio prema njima i ovi su živeli mnogo lepše nego oni sa dalekog juga. Neke je čak poveo sa sobom u Njujork da budu deo osoblja za vreme njegovog predsedničkog mandata. Uostalom u to vreme je bilo sasvim normalno imati robove i George se zbog svoje političke karijere nikada javno nije usprotstavio robovlasništvu. Sasvim razumljivo, jel'. Ja stojim ukopan i ne verujem svojim ušima. Zaboravih da vam spomenem. Vodič je bio crnac.
Kako kada mi je jedan prijatelj (koji se inače bavi socijalnim pitanjima manjina) pričao o razgovoru sa Romkinjom ('gankom?) u autobusu koja se nabila uz prozor jer je naviknuta da se ljudi klanjaju njene aure. "Pa živimo tako... dobro. Dođu ponekad (ne znamo ko to tačno) i donesu neke lekove. Samo da nam ne curi kroz krov. Nije loše."

Silazimo dole da obiđemo kuhinju gde opet nailazim na fenomenalne primerke veštačke hrane. Sve lepo drveno i rustično, a drugi vodič (bela žena iz "Kola američkih sestara") priča šta se tu kuvalo uz presecanje istorijskim faktima o Lafayette-u i Adamsu i dodacima kako Washington nije nosio periku nego je puderisao kosu i kako je pogubio sve zube dok je stigao na mesto predsednika. Niko ni da zucne o njegovim religijskim ubeđenjima. Čovek je bio pripadnik tada glavne Anglikanske crkve i bio je više nego poznat po religijskoj toleranciji. Svi su dobrodošli koje god ne/vere bili samo da su dobri građani. Ovi sada, posebno iz republikanskih redova, su totalno zaboravili na glavne vrednosti na kojima im je zasnovana država. Između ostalog i jasna granica između crkve i države. Na dolaru i dalje stoji "In god we trust". U kog to tačno boga, ne znamo. Lord almighty se ne vadi iz usta prilikom bilo kakvog javnog govora, a reći da si ateista se ravna sa izjavom da si član Al-Kaide. Mogao bi George malo da se povampiri i pripodseti ovu bagru odakle se krenulo i gde se završilo.

Umakli smo od Martha Washington sestrinstva i prošetali lepim vrtovima sa pogledom na reku Potomak. Čitavo imanje je jedna velika fabrika za pravljenje hrane i opsluživanje gazdinstva. Nailazimo i na groblje robova koji su tu radili, sa uglavnom neoznačenim grobovima. Tu negde iza ugla je i grob njih dvoje. Ništa glamurozno, niti preveliko. Dve ploče i dva obeliska.

Nećemo da mu oprostimo roblje, ali je ipak bio velika faca i verovatno zaslužuje da se svaka druga ulica i okrug, a da ne spominjemo grad i državu zovu po njemu. Sada svaka šuša koja se domogla presedničke stolice dobije neki objekat, kao što republikanci kada se dočepaju vlasti sve živo zovu Reagan. Da ima pravde i smisla za humor osrednji glumac bio bi sahranjen u zagrljaju Margaret Thatcher.

Ove nove šuše uglavnom prete kako će ljudima biti da pobedi onaj drugi. Strategija poznata u Srbiji sa poslednjih izbora kao "buuuu, devedesete!!!" Da li će da pobede John Bush McCain/Sarah Cheney Palin ili će Amerika stvarno da se probudi, videćemo 4. novembra. A onda 5. novembra dok se u Britaniji tradicionalno spaljuje lutka katoličkog anarhiste, ovde bi moglo nabijanje na kolac jedne male glave sa nablizu okicama i velikim ušima.
I nije to sve. Jel to neko spominje 'Ladni rat 2?


outro soundtrack: "Dawn's Highway" - The Doors
Indians scattered on dawn's highway bleeding
Ghosts crowd the young child's fragile eggshell mind.

...

Blood will be born in the birth of a nation

...
Indian, Indian what did you die for?
Indian says, nothing at all.


PS

Božićna čestitka iz 2006 gde smo navodno glumili Džordža i Martu iz "Who's afraid of Virginia Woolf?" (Mene mrzelo da smišljam Liz Taylor drag.) Mada je više ispalo "Wall Street" meets "Midnight Cowboy".



The Plot - Will Eisner
Willu Eisneru veovatno pripada zasluga za ustanovljavanje grafičke novele kao literarne forme. U pitanju je jedan od kultnih likova američke strip scene, a umro je pre tri godine. U njegovu čast je ustanovljena i nagrada Will Eisner Comic Industry Awards. Pred kraj života je uspeo da završi delo na kojem je radio više od dvadeset godina: The Plot: The Secret Story of The Protocols of the Elders of Zion. Radi se o istorijskoj analizi ozloglašenih "Protokola sionskih mudraca", jednoj od najubitačnijih knjiga (pored Biblije) svih vremena, a u formi grafičke novele. Da je dotično delo falsifikat je nekako postalo svima jasno, ali nažalost ljude često uopšte ne zanima istina nego pokriće za svoje postupke. Uzor za falsifkat je pamflet Mauricea Jolly-a "Dijalog u paklu između Makijavelija i Monteskjea" nastao 1864. a uperen protiv političke represije Napoleona III. Tu skačemo na kraj XIX veka gde su se konzervativci u Rusiji uplašili da car Nikolaj II pada pod uticaj modernizatorskih ideja. Mora se naći neki čvrst dokaz protivu zavere boljševika, a žrtveni jarci će po običaju biti Jevreji. Angažovan je uvežbani falsifikator Mathieu Golovinski da isprodukuje nešto što pre. Ovaj stisnut tesnim deadline-om pretabava "Dijalog u paklu..." sa nekim omanjim izmenama i prilagođavanju potrebama. Optužnica protiv belosvetske jevrejske zavere je prošla kod ne previše bistrog cara. Džaba posla, pošto će istom crveni uskoro doći glave. No, konzerva sa crvima je ipak otvorena, a poklopac se zagubio. Bez obzira na raskrinkavanje spisa od strane novinara Time-a iz 1921. "Protokoli" se prevode se na mnoge jezike i šire kao virus. Spominju se naravno u Goebbelsovim dnevnicima kao i u "Mein Kampfu". Posle rata i sve do danas stari vampir nikako da umre. I dalje mogu da se nađu kopije svuda po svetu, studenti u Kaliforniji ga koriste u svojim protestima ne znajući šta je to zapravo... Neko mi skoro reče da uvek može da se nabavi ispod tezge u knjižari na trgu Nikole Pašića.
"The target is easy to find because the enemy is always THE OTHER." Zvuči li poznato?


True Blood (HBO)
Uz dosta bledunjavu kampanju (krvava usta koja se oblizuju... ima li opštijeg mesta?) HBO je konačno startovao svoju vampirsku seriju "True Blood". Bazirana je na knjigama Charlaine Harris koja je, kao i koleginice joj Poppy Z Brite i Ann Rice, sa američkog juga, plodnog tla za vampirsku mitologiju u ovom delu sveta. Da vidimo gde se dalje maklo u mitologizaciji krvopija. Postali su ravnopravni građani kao i smrtnici i ne spopadaju ove druge pošto je izmišljena sintetička krv koja im podmiruje potrebe. Srebro i sunčeva svetlost su i dalje velika opsanost. A do kočeva, svetih vodica i rapeća još nismo stigli. Dobro, i gde je tu konflikt? Ideološki se valjda za sad cilja na onako humanu sklonost ka uništavanju svega što je manjinsko i drugačije. Smrtnici se baš i nisu navikli da im vampiri šetkaju unaokolo. Može da vam prismrdi i na večitu hladnoratovsku temu bodysnatchers-a. (Svako malo izađe neki remake, sve gori od goreg). Radnja je smeštena dakako na jug (Louisiana), a seriju je producirala ekipa "Six Feet Under". Glavnu ulogu je dobila poodrasla oskarovka Ana "You can't leave the piano!!!" Paquin, a ostatak je pristigao naravno iz Kalifornije i priča južnjački kao što Madonna govori "britanski". U pitanju je južnjačka zabit gde ne očekujete baš doterane valley girls, niti Santa Monica Blvd gay frajere sa nadrkanim stavom. Ok, umetnička lenjost (ili catch koji još nisam provalio?). Ovakav bućkuriš ume da zasmeje u jednoj od uvodnih scena gde očigledna california girl, uz to još i tamnoputa, radi u nekakvom hipermarketu. Jako vidljivo nezadovoljna svojim poslom čita "The Shock Doctrine" od Naomi Klein (nice touch kao i Bodrijar u Matriksu) i odjebava debelu white trash tetu koja je došla nešto da se žali, sa sve "you can't fire me, I quit" i posezanjem za rasističkom kartom. Sukob je počeo da se dešava na liniji vampiri kao žrtve i smrtnici koji im cede krv jer ova navodno radi kao afrodizijak. Lovci postaju žrtve. Anna P, koja inače čita tuđe misli, baca oko na vampira koji je zabasao u njihovu nedođiju. Brat joj završava upetljan ubistvo prostitutke... itd. Valjda od ovoga nešto i ispadne.
Kad smo već kod vampira, pre dva meseca je izdat Dreyerov "Vampyr" na dva DVDa sa restauriranom verzijom iz 1998. uz dokumentarac o autoru, esejima Mark le Fanua i Kim Newmana i raznim dodacima. Preporučujem za gledanje, posebno ekipi koja radi "True Blood".
www.hbo.com/trueblood


privatna galerija
Mount Vernon
http://picasaweb.google.com/macasev/MountVernonVirginia

Alexandria
http://picasaweb.google.com/macasev/AlexandriaVirginia


izvori dodatnih fotografija:
www.amazon.com

www.hbo.com

4 comments:

Milena said...

Vec danima polemisem o izborima sa prijateljima iz USA i ostalih krajeva. Taman kad covek pomisli da je sve reseno, kad stare i dobro poznate struje krenu da 'beze grobaru sa lopate'. Jutros se na jednom blogu zapitah, gde nestade ona druga, bolja Amerika? Cini mi se da se svela na okruge. A to je prica koja trenutno zvuci i lici na situaciju u mnogim drugim zemljama. Ne samo politicku, nego globalnu.

Aleksandar Maćašev said...

Cini mi se samo da se ona "druga" Amerika uspavala, kao i "druga" Srbija. Mada be verujem u te "druge, "trece" itd...

Izgleda da su retro 80's donele i talas desnicarstva i konzervativizma.

Milena said...

A kako to izgleda ovde... Nacionalna svajcarska partija pokrenula je kampanju poznatu pod nazivom Crna Ovca. Jedan od primera --> http://bp2.blogger.com/_g--Q5Ya6yYE/Rw2XyiyxHxI/AAAAAAAAA_M/87Ksxqtjm0c/s1600-h/Swiss+poster+UDC.jpg

Nakon momentalnih reakcija krece i antikampanja. Jedan od primera --> http://bp2.blogger.com/_g--Q5Ya6yYE/Rw2XkiyxHwI/AAAAAAAAA_E/Vx0P2OnTswc/s1600-h/moutonnoir.jpg

Prvi je ocigledan. Drugi (prevod glasi): Da li zelite da oterate crnu ovcu? Mi ne zelimo.

Ja sam se smejala nekoliko minuta, koliko je bilo potrebno da mi postane degutantno. I jedno i drugo. Mozda ovo drugo cak i vise (pricam o posteru), posto se ne radi o opstem simbolu koji se moze vezati za bilo koga. A devojka, onako, bas izgleda kao prosecan stranac na radu u inostranstvu :-D

Nacionalizam i konzervativizam divljaju svuda. Ponekad ne bez razloga, ali vrlo cesto sa veoma losim i pogresnim metodama.

Pa mozda si u pravu da ne postoje te druge i trece, nego samo bese retorika...

Aleksandar Maćašev said...

Ova druga kampanja moze da zakaci ono "eksploatacija zena, seksizam..." ;)

Republikanci su se bavili seksizmom kada je Hilari bila kandidat. Sada su naprasno postali korektni jer imaju svoje "nasminkano prase".